PROSJEČAN GRAĐANIN

Prosječnom građaninu Republike Hrvatske teško se poistovjetiti s nogometnim navijačima. Još teže mu se poistovjetiti s navijačem Hajduka. A najteže mu se poistovjetiti s navijačem Hajduka i njegovim problemima kad odluči otići pogledati utakmicu svog kluba na gostujućem terenu.

Pa idemo pokušati postaviti stvar na malo drugačiji način…

Pokušajmo približiti taj problem na način lakše shvatljiv prosječnom građaninu Republike Hrvatske, točnije rečeno građanki, jer u prosjeku, žena je više nego muškaraca.

Dakle, prosječna građanka RH je žena i živi u Zagrebu. Ima 42 godine, vršnjakinja je autora ovog teksta, katoličke je vjeroispovijesti, radi u administraciji jednog od brojnih ureda državne uprave.

Ima jedno dijete, a najviše od svega voli putovati. Svake godine štedi za ljetovanje, a kako je prosječna, najdraža destinacija joj je Pag. Želi otići na Zrće, jer je vidjela ono što prosječan Hrvat ne može izbjeći; gomilu reklama koje glume da su vijesti o razuzdanim zabavama na predivnim plažama. Uštedjela je dovoljno da provede vikend na Pagu ljeta 2017.

Naša Marija Horvat pojma nema o ekologiji. Naime, završila je srednju školu, ne čita knjige, a ni dokumentarci joj nisu jača strana. Gleda serije i ponekad Dnevnik Nove TV.

Sad kreće prava fikcija…

Na devedesetsedmoj sjednici Vlade RH od 17. svibnja 2017, donešen je poseban zakon o sprečavanju onečišćenja mora. Njime je predviđeno da se fizičke osobe koje bacaju plastični otpad u more kažnjavaju strogim kaznama, te da im u slučaju da ih se zatekne u počinjenju prekršaja ili ih se na putu prema moru zatekne u posjedovanju štetne tvari, zapriječena je dvogodišnja zabrana pristupa moru ili drugim vodenim površinama u RH.

Marija je saznala za taj zakon, pa je stvari pakirala u papirnate vrećice, koristila samo biorazgradive materijale, odlučila je da će poštivati zakon, jer zakon je isti za sve, zar ne?

Sjela je u automobil, puna snova o provodu na Pagu, jer vidjela je fotografije mišićavih mladića kako plešu uz taktove elektronske glazbe, od kolegice je čula da su žene tamo u velikoj manjini, a kako je ona od razvoda smršavila desetak kila, nadala se romantici i sreći toga ljeta 2017.

Marija nije znala da je policija ozbiljno shvatila provođenje ovog zakona. Nije znala da su policajci na otocima shvatili da najviše turista dolazi s kontinenta, a po toj logici, najčešće i bacaju plastične boce i kesice u more.

Da nešto nije u redu, shvatila je već pred ulazom u tunel Sv. Rok. Policija je blokirala promet, i usmjeravala sva vozila koja nisu imala dalmatinske registarske oznake na odmorište pored tunela.

Mrki policajac ju je upitao za prometnu i vozačku, zatražio da izađe iz vozila i s njenim dokumentima otišao u kombi provjeriti podatke.

Na povratku ju je, ne vrativši dokumente pitao: „Idete li na more?“

„Da“ – zbunjeno je odgovorila – „ali…“

„Imate li kakvih plastičnih predmeta sa sobom?“ – prekinuo ju je.

„Ne, znam za zakon, pa sam pazila“.

„Vidjet ćemo, vidjet ćemo, znam ja vas Purgere…“

Sad joj je već bilo neugodno, malo je bila i bijesna, jer kakve veze sad ima to odakle je ona, ali nije htjela da joj bezobrazni policajac pokvari doživljaj. Još samo par kilometara i vidjeti će more, baš je briga za pandura, neka pregledava.

U međuvremenu, policajac je s još dvojicom kolega prevrnuo cijelu njenu prtljagu, provjeravao je i ispod rezervnog kotača, a morala je izvaditi i stvari iz džepova.

Nakon što su ustanovili da ne posjeduje nedozvoljene tvari, policajac ju je još pitao: „Imate li droge nekakve sa sobom?“

Došlo joj je da ga pita zašto, je li mu fali možda, došlo joj je da ga pita je li mu itko u njegovoj karijeri odgovorio potvrdno na to pitanje, došlo joj je da ga pita je li svjestan da tamo gdje ona ide ima droge dovoljno za popraviti deficit državnog proračuna, ali je samo odgovorila odmahivanjem glave sad već odlučna da se ne da isprovocirati.

Policajac joj je rekao da je sve u redu i da mora shvatiti da je ona iz Zagreba i da je moraju provjeravati, jer svako malo nađu ponekog Zagrepčanina koji, zamislite, čak i zavezane kondome bacaju u more nakon upotrebe.

„Uglavnom, stanite tu u kolonu, pa će vas kolege pod rotacijom ispratiti do Zrća.“

„Ali ja sam htjela popiti kavu s druge strane tunela, snimiti selfie s pogledom na more pod Velebitom“ – objašnjava ona.

„Žao mi je, gospođo, takav je zakon. Strpite se do Zrća.“

Dobro, selfie više manje, važno se dokopati Zrća, sreća pa ima dovoljno goriva, a i stala je na Macoli, pojela i obavila nuždu, pa će izdržati.

Nakon nekih sat vremena čekanja, kolona napokon kreće. Kolona automobila sa zagrebačkim tablicama, ali i onih daruvarskih, pa čak i dalmatinskih u kojima su pronađene osobe sa zagrebačkom adresom prebivališta, polako mili prema željenom cilju.

Pred Masleničkim mostom opet stajanje. Sat vremena su stajali, pokušala je izaći iz auta i provjeriti što se događa, ali interventni policajac grubo ju je ugurao nazad u automobil i rekao joj da ne izlazi, ako ne želi završiti u pritvoru.

Pogledala je na sat, užasnuto shvativši da je već devet sati navečer, a da party počinje u 11, neće se imati vremena ni otuširati prije početka. Kolona opet polako kreće, pa opet stajanje pred Paškim mostom, a kao šlag na tortu, još jedan, detaljniji pretres na ulazu u Novalju.

Napokon je stigla na odredište oko jedan sat iza ponoći. Sa Zrća je tutnjio bas, zabava se već zahuktala i zaboravila je na sve probleme.

Čula je za probleme oko nabave ulaznica, pa je ulaznicu kupila preko interneta, sa sobom je imala dovoljno novaca i dobre volje da zaboravi na sve probleme koje je doživjela putem.

Pred ulazom na plažu kordon interventne policije i zaštitara. Opet legitimiranje. Domaći prolaze bez problema. Nju zaustavljaju, „Purgerica“ – dobacuje interventni policajac i predaje je zaštitarki koja je odvodi sa strane. Stoji u grupi sa još stotinjak Zagrepčanki koje se pogledavaju međusobno, ne shvaćajući što se događa.

Jedna mlađa, dvadesetak joj je godina, očito je popila već nešto kod kuće iznervirano viče na zaštitarku i protestira zbog postupka, objašnjava da je platila ulaznicu i da je ona slobodna građanka koju nemaju pravo tako maltretirati.

Interventni policajac ulazi među njih, odvodi glasnu djevojku, liježe je na pod potrbuške, stavlja lisice i odvodi u maricu.

Pretresaju ih jednu po jednu, izuvanje, pipanje po intimnim djelovima, čak i frizure im kvare u potrazi za plastičnim ukosnicama.

Nakon daljnih sat vremena napokon stiže na party.

Party je pri kraju, tek po ulasku shvati da plastičnih boca ima u izobilju, zaštitari unutra uopće ne reagiraju na plastiku, tek tu i tamo DJ zamoli publiku da ne koriste plastične boce i podsjeća ih da na Zrću nema mjesta rasizmu.

U VIP loži, iza DJ-a, među polugolim hostesama prepozna svog nadređenog, ministra zaštite okoliša, u društvu vlasnika tvornice plastičnih boca. Iskolačenih očiju uživaju u partyju.

Pobjesni. Pa zar je moguće da sam ja sve ovo doživjela zbog nekakvih plastičnih boca, kojih ovdje na koncu ima koliko hoćeš, a u isto doba u loži uživa čovjek koji proizvodi plastične boce, svi znaju da plaća ministra, a s njima je i onaj kojemu se svako malo prevrne brod, pa iscure tone nafte u Jadran? A naravno, i Horvatičić je s njima.

Odluči odustati i vratiti se u Zagreb, ali je interventni policajac zaustavlja na izlazu i kaže joj da mora čekati pratnju i da će pod rotacijom morati sa svim ostalim Zagrepčanima zajedno do Gornje Ploče barem.

Eto, nadam se da je sad jasnije i da je dovoljno apsurdno.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s