LICITACIJA SRCEM

 

 

Otvoren je transfer window. Tako se, naime, sad zove prelazni rok. Kroz taj prozor u medijski prostor iz zatvorenih prozora klupskih prostorija diljem Evrope stižu svakakve vijesti i „vijesti“.

Malo i ja to pratim, jer ipak se, kao, tim poslom pokušavam baviti, pa mi bude ponekad zanimljivo, ponekad poprilično dosadno, ponekad čak i zabavno, a na koncu gotovo pa neminovno ostane tuga.

Naime, za početak, mediji prestaju biti oni koji izvještavaju o stvarnim događajima, jer puno važnije je objaviti naslov koji će prodati novine ili natjerati korisnika na klik, nego objaviti istinu.

Još tužnije je što isti ti mediji često, a u našem, domaćem, slučaju gotovo u pravilu služe kao produžena ruka public relations službi nogometnih menadžera ili klubova.

Čuli smo tako kako su naši klubovi do sad odbili brat bratu trećinu ukupnog proračuna RH za svoje dragocjene igrače. U isto doba, prodali su neke druge, za nepoznate cifre, ili neke ogromne, za koje iz iskustva znamo da kasnije, kad isplivaju u nekim izvješćima DORH-a ili PNUSKOK-a budu nešto manje.

Čuli smo i o našim igračima koje traže najveći svjetski velikani, ali oni odbijaju te basnoslovne transfere, jer im srce ne da. Dođe mi da se rastopim nad srcedrapajućim porukama onih koji su tako vjerni svome dresu.

Posebno kad je taj dres drugi, treći ili peti koji su nosili u životu. Za novce i za ništa drugo. Koje su na šalterima vraćali onima koji su ih prodali kao robu.

U međuvremenu, dvijeišesnaesta se transferirala u povijest, da bi je zamijenila dvijeisedamnaesta.

Članovima Hajduka, koje bi mnogi htjeli vidjeti u svojim redovima, toliko da su znali izjaviti da bi s njima bili na krovu Evrope, nisu ponuđeni neki posebni transferi.

Južnjake je lako zapaliti, ali ova ekipa kao da je iz nekog drugog filma. Mirno, staloženo, korak po korak, preko interneta, u odjelu za članstvo, poštom, u akcijama brojnih Društava Prijatelja diljem zemlje i inozemstva, polako ali sigurno obnavljaju svoje članstvo.

Na polovici mjeseca siječnja devet tisuća ih je već uplatilo svojih sto kuna klubu. Pedeset za potomke.

Bez pompe, bez public relations pomoći od mainstream medija, bez napuhavanja cifri. Bez povrata novaca na šalteru banke. Bez posrednika. Bez skrivenih interesa. Bez obećanja da će igrati za reprezentaciju.

A najvažnije od svega, sigurno neće potpisati za drugi klub.

 

 

 

 

 

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s