DEMOKRACIJA – FLOSKULA ILI CESTA KOJOM IDEMO?

Hajduk živi vječno. San je svakog Dalmatinca zaigrati za Hajduk.

Dok ne zaigra, valjda. Jer kako se meni čini, onima koji igraju je san zaigrati negdje drugdje. I to je legitimno. Ali poštedite nas fraza i floskula.

Tko je kriv za činjenicu da Hajduk više ne predstavlja ono što bi trebao predstavljati? Pa ja ću biti iskren i otvoren. Svi mi zajedno. Mi, Hajdukovci, posebno mi Splićani i Dalmatinci.

Jer smo digli ruke od Hajduka. Jer Hajduk ima u zadnjih dvadeset godina prosjek od četiri ili pet tisuća ljudi na utakmici.

Jer Hajduk ljudima zapravo ne predstavlja ono što bi mi htjeli, i ono što samo rijetkima još uvijek i predstavlja.

(opaska) Da se razumijemo, ja ovdje pišem o jednom dužem periodu propadanja, ovo ispravljanje pogrešaka koje se radi zadnjih godina nije uključeno u prethodna tri pasusa, ma koliko pogrešaka se činilo i u tom ispravljanju starih.

To je neminovno bolan proces, u kojem su pogreške neizbježne, ali o njima, odnosno izbjegavanju istih, nešto kasnije. Što mislim o ljudima koji su pokrenuli taj proces valjda je jasno svakome, ali tvrdim da i ovo sve gura entuzijazam jedne premale grupe ljudi, sa jedva tri ili četiri tisuće onih koji žele aktivno sudjelovati. Prava, masovna akcija, zapravo još nije ni počela.

Desetljećima je u Hajduku vladao nepotizam, korupcija i nered. Do pozicije, bilo na terenu, bilo u uredima nije se dolazilo zaslugama i kvalitetom, nego nekim drugim kanalima. Pa su čak i oni koji su u startu zapravo bili kvalitetni prihvatili taj način rada.

Što imamo? Imamo igrače koji su odrasli bez pravog osjećaja prema klubu. Ali to je još najmanji problem, to se da lako ispraviti. Kako u svijetu modernog nogometa pali samo surovi profesionalizam i nitko više neće igrati za čast i slavu – rješavanjem osnovnih financijskih konstrukcija, Hajduk će igrače dovesti u red, jer igrači su lako zamjenjivi, ma koliko mi šutjeli o tome.

Medijska halabuka koja se stvara oko kadrovske križaljke u svlačionici Poljuda će se utišati onog trenutka kada se napokon pokidaju sprege između menadžera, novinara, djelatnika saveza i klubova.

Klub tu mora biti prvi koji će na to paziti, a koliko će biti uspješan ovisi prvenstveno o kvaliteti ljudi koji ga predstavljaju.

Tu dolazimo do ključnog pitanja. Demokratski model koji smo uzeli kao način upravljanja je jedini i nezamjenjiv. Za Hajduk nema drugog puta. Pri tome, da se razumijemo, ja nisam od onih koji smatraju da baš ovaj model mora biti zacementiran zauvijek, ništa ne mora biti uklesano u kamen kao Sveto Pismo.

Ja sam od onih koji nemaju ama baš ništa protiv da naša demokracija izglasa da se prihvati ponuda nekog Mate Gejtsića, koji će imati milijardu ipo Eura viška, pa odlučiti uložiti u klub i njime upravljati.

Ali da tome prethodi demokratska rasprava i da se s našim Matom, koji se može zvati i Mathew, potpiše ugovor po kojem od Hajduka neće napraviti moderni klub koji će izgubiti svoje korijene, nego da mu se postave jasna ograničenja po osnovnim pitanjima vođenja kluba. I da se zadrži dovoljno mjesta u NO da ga se može kontrolirati.

Otišao sam u fikciju, jasno je da o takvim slučajevima nećemo imati priliku ni raspravljati sve dok Hrvatska ne bude uređenija država s jasnom poreznom politikom, a hrvatski sport i posebno hrvatski nogomet ne postanu okruženje za uredno i normalno poslovanje.

Dakle, ajmo se sad pozabaviti ovim našim, demokratskim modelom, koji traje već evo drugi mandat, pa je valjda vrijeme da se malo pozabavimo sami sobom.

Ivan Rilov je jednom prigodom rekao kako se protiv problema u demokraciji treba boriti s još demokracije. I tu se apsolutno slažem s njim. Apsolutno.

Problem naše mlade države, a onda posljedično i naš, je poimanje demokracije uopće.

Demokracija nije sloboda izlaska na izbore svake četiri godine. Odnosno, nije samo sloboda izlaska na izbore. Ili, kad smo kod toga, sloboda izlaska iz države ili udruge, makar je i to krajnja opcija, nitko nikoga ne tjera da bude član, ali posebno nitko nikada nikoga ne bi smio sprječavati da bude član.

Demokracija podrazumijeva sustav kontrole od članova prema onima koje su izabrali. Ćakula koju imamo je odličan primjer, odličan put kojim smo krenuli.

Ali, meni osobno, meni treba još demokracije.

Treba shvatiti da smo mala enklava u jako neprijateljskom okruženju. Protivnici su brojni, moćni i podmukli.

Možemo odabrati različite načine za borbu protiv njih. U početku, to je više nego jasno, neki od ljudi koji su zaslužili biste jednog dana na Poljudu, su se zatvorili u grupu i praktički gerilskim načinom izborili da imamo ovo što sad imamo.

Je li zatvaranje i nabusita borba protiv protivnika način za daljnji rad? Moje mišljenje je da nije. Mislim da bi se borba ubuduće trebala voditi – sa još više demokracije.

Evo i zašto.

Koliko ste puta čuli kako Naš Hajduk i Torcida ne daju ovo ili ono ljudima u klubu, koliko ste puta čuli kako ulica upravlja klubom?

Ja, kao član, kao zainteresirani član, a na koncu i kao novinar, koji (volonterski) prati Hajduk nisam zapravo nikad naišao na potvrdu tako nečega.

Čuo jesam, kao i vi, ali potvrde nigdje. Pa sam pitao mnoge upućene tko su ti koji vladaju klubom, tko su ti koji nešto daju ili ne daju, jer, na koncu, radi se o udruzi čiji sam član i želim imati informaciju o tome kako funkcionira stvar. Nisam nikad saznao.

Međutim, u životu nisu uvijek važne samo činjenice, važan je i dojam.

Da bismo izbjegli takve stvari, vrijeme je za još demokracije. Vrijeme je da Naš Hajduk, kao udruga počne redovitije izvještavati svoje članove o aktivnostima koje poduzima.

Ne preko novinara, ne preko priopćenja, ne na način da kažu „sve su informacije dostupne online i svaki član može zatražiti bilo što.“

Ne. Nego slati izvještaje svima, pozivati ih sve na sastanke, na skupštine, jer neprijatelj ne spava, i ne smijemo gubiti ni jednog čovjeka od onih četrdeset i nešto tisuća samo zbog toga što se informirao kod bardova i legendi, umjesto na nogometplusovima, telesportovima i dalmatinskim portalima.

Ljudi koje smo izabrali na četiri godine da budu članovi NO nisu dovoljno, i njih trebamo držati pod kontrolom. Koliko članova NO je trenutno aktivno? Ako ćemo se prema njima odnositi kao prema saborskim zastupnicima i puštati ih da rade ili ne rade što hoće četiri godine, imat ćemo isti onakav rezultat.

Vrijeme je da ih se prebroji, da se analizira tko je što od njih radio i da se NO popuni kako treba. Jer budimo realni, čovjek koji je dobio najviše glasova na izborima je otišao jer se nije slagao s ostalima. Je li nam cilj jednoumlje?

Razumijemo li da se stiče dojam da stvarno postoji neko tajno vijeće NH i Torcide koje se sastaje s ona dva ili tri člana NO koji su još aktivni i da oni sprovode svoju volju?

A to nije i ne može biti cilj, jer to dovodi do situacije da Hajduk ima jednog gazdu. Makar taj gazda bio i kolektiv.

A cilj je da nam Hajduka vode najkvalitetniji ljudi. Ljudi koji će stavljati Hajduk na prvo mjesto, koji će za Hajduk živjeti, a ne od njega živjeti.

A oni koji su pametni će shvatiti da samo ako žive za Hajduk, nakon toga mogu i lijepo i kvalitetno živjeti od svog rada za klub.

Nakon toga, shvatiti će to i igrači, valjda.

Zato, još demokracije ljudi, još demokracije. A onda još malo više.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s