CIRKUS S KRITERIJIMA

Ivica Huljev je moj vršnjak, i za mene je legenda. Jer ga znam cijeli život i jer je bio daleko najbolji nogometaš u mojoj ulici dok smo odrastali. Preuzeo je tu titulu od Giovannija Rossa, a nije mu je oduzeo ni Jurica Vučko koji je stasao nakon njega.

Ive je svoju karijeru izgradio van Splita, u Posušju, Željezničaru i Varteksu, ali za Hajduk je odigrao samo tri prijateljske utakmice i pritom postigao jedan gol.

Ovo nije tekst o krivim procjenama bivših uprava kojima je  izvjesni Enes Demirović bio ispred momka sa Sućidra koji je na gostovanja putovao kao navijač, a s loptom znao dovoljno da dogura i do reprezentacije susjedne države.

Ovo je tekst o veteranima Hajduka. Odmah da riješimo jednu stvar; riječ „legende“ molim da se izbaci iz upotrebe. Natalija je u svom tekstu prije nekoliko dana jasno objasnila što ta riječ znači.

Ukoliko ja smijem dodati, u kontekstu u kojem se upotrebljava, kao legenda kluba, za mene bi bilo uputno da se upotrebljava samo za one kojima bi se dignuo spomenik. A nije se uputno nekome dizati spomenik za života, zar ne?

Dakle, legende su Luka Kaliterna, Frane Matošić, Bajdo Vukas, i još neki, a ostali stoj.

Ja bih o veteranima Hajduka. I o kriterijima koji nekog igrača čine veteranom. O pravima i obvezama onih koji jesu veterani i koji veterane predstavljaju.

Ako mislite da sam slučajno spomenuo Ivicu Huljeva, varate se. Ive je igrao za Hajduk, jučer, dok smo mi slavili sto i šesti Hajdukov, on je proslavio svoj četrdeset i drugi, dakle u teoriji on je veteran Hajduka. Baš kao i Goran Brailo, koji ima točno dva nastupa više od njega, i jedan postignuti zgoditak manje, sve u prijateljskim utakmicama.

I sad, kad bi vam netko rekao da je jedan od njih dvojice tajnik udruge veterana Hajduka, biste li mi vjerovali?

A jest. Pa shodno tome onda ja dolazim do određenih zaključaka. I Anthony Tokpah je veteran Hajduka. I spomenuti Enes Demirović isto, neka se ne ljuti itko tko smatra da sam mislio išta loše spomenuvši baš njega maloprije, apsolutno ništa protiv čovjeka nemam.

Igrao je i bio plaćen za to, koliko se sjećam, čak je bio i borbeniji od puno igrača koji su prodefilirali kroz naš klub.

Evo vam još nekoliko imena da vam zagolicaju maštu i da malo istražujete. Damir Čerkić, Joško Farac, Robert Markovac, Sead Seferović, Arben Nuhiu, Matija Mirkov, Stipe Matić, Leonard Bisaku. Sve bivši igrači Hajduka, svi u veteranskim godinama.

Koja su njihova prava? Koji je kriterij udruge veterana Hajduka da bivši igrač može predstavljati veterane?

Ukoliko je kriterij nešto viši, recimo barem 100 utakmica za klub, onda idemo nabrojati i nekoliko njih za koje nikad niste čuli da u javnim nastupima sebe postavljaju iznad kluba; Darko Butorović, Drago Ćelić, Zoran Simović, Blaž Slišković, Tomo Erceg, Zlatko Vujović, Ivan Jurić, Josip Skoko, Srđan Andrić, Miki Rapaić, Darko Jozinović, pa Goran Jozinović kad smo već kod toga, Stipe Pletikosa, Ivan Leko, Igor Tudor, i još more njih.

Možda sam s nekim imenom i pogriješio, ali zar je udruga veterana doista rezervirana za ljude koji se oko nje vrte već desetljećima?

Da se razumijemo, ovo nije nikakav napad na veterane, čak ni na činjenicu da je igrač koji nikad nije upisao službeni nastup za klub tajnik udruge, ali želim povesti razgovor o kriterijima i pravilima.

Mislim da je dobro da veterani Hadjuka imaju svoju udrugu. Poanta priče je da sa činjenicom da su nekad igrali za Hajduk nisu stekli pravo predstavljati Hajduk kao klub doživotno.

Hajduk ima svoje institucije. I te institucije moraju urediti ovo pitanje. Hoće li ova udruga veterana, ili neka druga dobiti od Hajduka pravo da ga zastupa kao veteranska momčad, to je stvar dogovora i odluke kluba.

Samo se to treba regulirati određenim pravilnicima. Koji će odrediti model suradnje između kluba i udruge veterana, koja će onda predstavljati klub, noseći službeni grb na prsima i u suradnji s marketinškim odjelom kluba.

A onda im klub mora, ponavljam, mora osigurati opremu, određeni budžet i sve da klub predstavljaju onako kako taj klub i zaslužuje.

Jer baš kao što neki od veterana imaju prigovor na rad uprave, na što imaju potpuno pravo, jednako kao i svi članovi i navijači Hajduka, pod uvjetom da se drže osnovnih normi uljuđenog ponašanja, tako je i rad njihove udruge podložan kritici.

Činjenica je da određeni broj Hajdukovih veterana nema kapacitet predstavljati Hajduka. Posebno ne onog Hajduka na kojeg se tako vole pozivati.

Proveseliti se i zabaviti nakon veteranskih utakmica je jedno, ali svojim ponašanjem štetiti ugledu kluba nema pravo apsolutno nitko.

I zato treba imati nekakav pravilnik. Baš kao i priča sa ulaskom u ložu. Postaviti kriterije. Za Hajduk je preko 100 utakmica odigralo toliko igrača da nisam siguran da bi kapacitet cijele lože bio dovoljan da ih primi odjednom.

Jednako tako, postoji i nekakav kodeks ponašanja u klubu, koji bi se trebao primjeniti i na veterane. Jer sva prava koja stiču svojim igranjem, mora im se i moći oduzeti ukoliko svojim ponašanjem štete udruzi i/ili klubu.

Zamislimo da svi ovi koje sam ja gore nabrojao požele doći odigrati utakmicu za veterane Hajduka, npr. u Solinu. Vjerojatno bi onaj tko je voditelj momčadi odabrao nekolicinu po nekim kriterijima, zar ne? Ne bi baš svakoga pustio na teren. Jer ipak postoji razlog zašto je na almanasima Hajduka Ivica Šurjak, a ne Veselin Zrilić, zar ne?

I zamislite situaciju u kojoj Anthony Tokpah prijeti Iki Buljanu jer trener odabire Zorana Simovića umjesto njega.

Bio bi to cirkus, zar ne?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s