KAD JAGANJCI UTIHNU

Kad je onda, prije 4 desetljeća i kusur, Hajduk izgubio u Eindhovenu, kažu živi svjedoci da je tuga bila opipljiva. Vidjela sam, nažalost, neke tuge s puno manjim ulozima od toga, pa gledajući golove Mijača i Šurjaka iz prve utakmice, skoro osjećam tu žalost i to jednu običnu tvorničku južinjačku tugu koju vidiš ljudima na licima, koju osjetiš po nedostatku ruganja u lokalnim birtijama i općoj bezvoljnosti koja se nadvije nad mlado i staro, pa se skoro bojiš one zagriženije i pogledati, a kamoli išta pitati. Kažem, doživjela sam neka „jeftinija“ razočaranja, ali emocija je to valjda univerzalna, u rikverc od  preko ’76. i dalje i upravo ta univerzalnost kroz vrijeme i okolnosti ono je što je čini zajebanom.

Ta je univerzalnost, jedinstvenost poraza koji ovdje gdje se balun diše boli, kunem se, više nego igdje na svijetu, valjda i razlog zbog kojeg tisuće još uvijek vrte te snimke na kojima većinu igrača rođena majka prepoznala ne bi, ali golovi su golovi, pobjede su pobjede, a okus žala u ustima jednako je gorak i danas kao i prije skoro pola stoljeća. I, uvjerena sam, da znamo baš sve riječi svijeta ne bismo znali odjednom opsovati taj poraz, poželjeti da smo rođena tada i ponadati se ponavljanju ovoga uspjeha, u ovome životu.

I onda , kada se vremeplov turbulentno prizemlji u stvarnost, odjednom postoji ta jedna riječ. Borba. I to jedna od onih u kojima je svaka pobjeda četvrtfinale lige prvaka. I ne mislim pri tom samo na nogometne pobjede. Iz jubavi, iz dišpeta odavno je nama više od stiha.

Kada je onda, prije 40ak godina, Hajduk izgubio u Eindhovenu, po medijima su se vrtila skoro ista imena koje ste u kontekstu Hajduka mogli pročitati i danas. Molili su se tih dana svi, od domaćica do inžinjera, bogovima nogometa da nakloni budu Buljanu, Mužiniću, Žungulu, Šurjaku, Džoniju i njihovim suigračima, a ne tamo nekim Nizozemcima. Danas, kako stvari stoje, morati ćemo se pomoliti bogovima zdravog razuma jer u priči o Hajduku i legendama, netko je pao na tjeme.

Naime, i suprotno tvrdnjama o dugogodišnjem postojanju, udruga veterana osnovana je relativno nedavno, prošle kalendarske godine i to s ciljem njegovanja kulta druženja. Što nije za čuditi se jer svih ovih godina družilo se, bespoštedno, davalo se 120% i ostavljalo srce po terenima mnogih ugostiteljskih objekata raznih kategorija, a dobre bokune pratila su dobra vina, nerijetko na teret kluba.

Kluba, koji se kako smo rekli, bori na mnogim terenima. Pa i na ovom di se nekad trčalo, a sad se uglavnom cota. Cotanje se legendama ne sviđa, pa su se drvljem i kamenjem obrušili na predsjednika, ne pokazujući niti malo respekta, ako ne prema njemu osobno, a onda barem prema samoj funkciji kluba za kojeg su, kako sami kažu, prolijevali krv. I ne samo to, zaziva se jedan privatni gazda koji bi kupio klub, ali da ne može baš sasvim sam upravljati njime.

Naravno, svijetom još od 70ih hodaju tajkuni i moćnici što bi investirali u nogometne klubovima u kojima ne bi mogli odlučivati, ali bi kao obaveznu stavku imali sponzorstvo marendina, ručkova, večera i inih djelovanja legendi. A ne ovo, gdje su zbog nekih ptica utihnule fešte sa jaganjcima, a tko utiša takvu feštu mora računati da će se čuti kmečanje.

I onda , kada se vremeplov turbulentno prizemlji u stvarnost, odjednom postoji ta jedna riječ. Borba. I to jedna od onih u kojima je svaka pobjeda četvrtfinale lige prvaka. I ne mislim pri tom samo na nogometne pobjede. Iz jubavi, iz dišpeta odavno je nama više od stiha.

hajduk_dinamo_sjever_jpg_e8prgaeiqnle0xbttvhbdcq9ms8eypii_orig

Kada je onda, a ima tome nekoliko desetljeća, Hajduk nesretno izgubio, sumnjam da je itko slutio da će povijest biti takva da ćemo danas pamtiti baš te golove, baš te poraze. Pretpostavljam da su mislili da je to, eto, samo poraz koji će se odbolovati i koji će kroz godine, ostati u sjeni nekih većih i važnijih rezultata, pokala i titula. Istina, bilo je i za to prilika i nije sav uspjeh stao u te godine jer su i desetljeća nakon toga donosila svoje radosti, svoje molitve i svoju gorčinu u ustima. Vrijeme je donijelo i godine kojih bi se istinske legende danas sramile. Godine koje su gramzljivošću pojedinaca, spregom politike i kumskih, rodbinskih, veteranskih i sličnih veza gurnuli Hajduk u propast.

Mnogi od imena koji danas blate i ne slažu se s radom uprava i trenera, koji se osjećaju stigmatizirano i sotonizirano zbog micanja sa sise kluba, mnogi od njih osobno su, iz prvog reda svjedočili tom padu. Neki su gurali u provaliju, a neki nisu htjeli pružiti ruku utopljeniku, ali njihov krivica je ista. Jer, kako kaže Martin Luther King, na kraju ne pamtimo riječi naših neprijatelja, nego šutnju prijatelja. Grijeh šutnje navodi se i u Bibliji, a nije nepoznanica ni u mnogim zakonodavstvima gdje se izjednačava sa sudjelovanjem. Ili, na naški, lopov je onaj tko krade, onaj tko drži vreću i onaj tko gleda.

I onda , kada se vremeplov turbulentno prizemlji u stvarnost, odjednom postoji ta jedna riječ. Borba. I to jedna od onih u kojima je svaka pobjeda četvrtfinale lige prvaka. I ne mislim pri tom samo na nogometne pobjede. Iz jubavi, iz dišpeta odavno je nama više od stiha.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s