CARU CAREVO, GAZDI GAZDINO

Kada naš premijer kaže “sport sportašima” ili tako nešto, ja se prvo sjetim onoga zagrebačkog grafita “Tvornice radnicima” ispod kojeg je netko, možda iz duhovitosti, a vjerojatnije iz teškog očaja, dopisao “Koje tvornice?”.

Pa tako, manje iz duhovitosti, više iz očaja, ima pitanja koja bi se dopisala pod izjavu našega premijera. Recimo, kada premijer kaže sport sportašima radi li se samo o sportovima i natjecanjima koje obuhvaća Zakon o sportu i, ako se neki u spomenutom zakonu ne pronalaze, kome njih treba dati? Poljoprivrednicima? Jednom gazdi? Političarima? Propalim sportašima?

Ili, a moguće je i to, što je s piškit-ću-kakit-ću sportovima i natjecanjima koji malo tvrde da se Zakon na njih ne odnosi, a malo da ga jedino oni u Republici Hrvatskoj provode? Osim ordena časti, avionskih karata za Las Vegas i doživotnog umirovljenja broja 9, što im još u znak zahvalnosti možemo dati?

Kada premijer kaže sport sportašima, dobro bi bilo znati kojim to sportašima? Samo svjetskim veličinama ili mogu biti i nacionalne? I važnije, je li uvjet, molim precizirajte, da imaju ili da nemaju kakvu optužnicu, proces u tijeku ili Uskok za vratom? Može li uz sportaš ta osoba po mjeri premijera biti i svjedok pokajnik, izložak u nacionalnoj vrsti, bankomat, porezni prevarant, stranački poslušnik, možda čak i saborski zastupnik? Ili je ipak važnije da zna šutjeti po potrebi?

Kada premijer kaže sport sportašima, ne bi bilo loše znati odnosi li se to i na one koji nikada nisu stigli do statusa sportaša iz razloga za koje nisu krivi, a odnose se na infrastrukturu, dvorane koje prokišnjavaju, saveze koji gutaju male da bi veliki bili deblji i moćniji, roditelje koji nemaju tisuću, dvije za trenere, roditelje koji ne žele da im djeca jednoga dana postanu bravurozni padavičari u šesnaestercima protivnika koji se za svoj opstanak bore bez podrške saveza. Jesu li oni manje sportaši od onih koji su potpisali građanske ugovore i treba li njima išta vraćati?

Duguju li privatni savezi s bravuroznim projektima nogometnih kampova u centru grada išta ledinama diljem Hrvatske, stadionima zaraslima u korov, tribinama opasnima po život, zahrđalim tuševima iz kojih je topla voda tekla dok su bili dobri i poslušni.

Duguju li neki savezi išta olimpijcima koji zbog njihovih malverzacija nisu ni vidjeli Olimpijske igre?

Kada naš premijer kaže da sportom trebaju upravljati sportaši, ne bojim se njihovog neiskustva, podobnosti ni licemjerja. Bojim se onih koji upravljaju njima, bojim se njihovih Povjerenika složenih iz nekakvih horor kinder jaja, sklepanih od politike, istraživanih invaliditeta, stranačke poslušnosti i moći. Bojim se vraćenih jamčevina.

Zato kad naš premijer kaže “sport sportašima” ili nešto slično, od straha kome će ga oni dalje dati, drhtavim rukopisom može se dopisati jedino ne dao Bog većeg zla.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s