SELF HELP ZA NAVIJAČE

Put kojim se rjeđe ide jedan je od najprodavanijih naslova iz kategorije knjiga za samopomoć.

Zazirem inače od čudesnih promjena u tjedan dana, magičnih izlaza iz depresije, pronalaska ljubavi života u 7 koraka i popravljanju života danskim tehnikama opuštanja.

Barem ako ne uključuju danski životni standard.

S obzirom na to kako s vama ipak dijelim zemlju u kojoj je Agrokor zakon po kojem se kroji zakon i u kojoj ovih dana svi stariji od 11 godina barataju pojmovima vjerovnici, mali i sitni dobavljači, koncern, ovrha, deblokada, ostala sam u međuprostoru. Preciznije u raskoraku između čuđenja kako je zemlja s 2 milijuna ekonomskih eksperata tu gdje i self helpa kao jedinog izlaza iz svakodnevice u kojoj se granice između njuz bara i stvarnosti brišu dok kažeš keks.

Navijačima Hajduka, pak, puno je lakše jer oni su put kojim se rjeđe ide odabrali puno ranije i napravili na njemu već neku kilometražu. Dovoljnu otprilike da bi znali da je bezakonje ili neujednačeno zakonje surova realnost koja nas uči da je korak naprijed, a nazad dva zapravo cha cha cha.

Put kojim se rjeđe ide, od milja zvan i dugom cestom, birali su svjesni da u ovom megamiksu mentaliteta, sockapitalizma, gazdi i gazdinih, stečajeva i lexeva, malo izbora pošten čovjek ima. Izabrali su biti mali dobavljači velikih emocija.

Sitni proizvođači radosti i vjerovnici projekta koji će naše ostaviti nama, a ne propaloj verziji Julija Iglesiasa koji bi došao dočim bi tom imaginarnom i često zazivanom jednom gazdi dosadila lokalna glazba. Na taj put kojim se, eto, rjeđe ide, ponijeli smo neke stvarne pozajmice, donacije i dionice (vidi Financijsko izvješće, op.a), puno snova i vjeru da smo na pravom putu.

Ne sjećam se, a moguće da sam od pustih velikih riječi umotanih u celofan od “i kad gube i kad tuku” to propustila, da je igdje pisao rok isplate.

Ne pamtim da je naša podrška bila uvjetovana sa 60, 90 ili 180 radnih dana nakon kojih imamo puno pravo vrijeđati, pljuvati, kidati članske i/ili na bilo koji način blokirati ono zbog čega smo tu. Hajduk.

Hajduk koji nije jedan čovjek. Pa makar bio i Gazda.

Hajduk koji nije jedan ili dva uspjeha, ali nije ni 20 neuspjeha. Hajduk veći od proračuna hitova za sezonu ili dvije koji se dok kažeš Haenes nađu na začelju tablice s polovicom igrača na arbitraži. Hajduk trajniji od vikend akcija, penala na popustu i sniženih cijena žutih kartona. Hajduk lošiji i Hajduk bolji. Hajduk zbog kojega često vikendom trebamo self help priručnik za brzo oporavljanje od besmislenih penala, nabijanja i nemoći, čudnovatih pojačanja.

Možda u tome ima nešto magično, pa sljedeći vikend svako pljuvanje zamijenimo pozitivnim komentarom, žagadurstvo pljeskom, a umjesto spominjanja majki na red dođe strpljenje i možda na tren shvatimo da je od onog prolaznog što napadamo puno važnije ono stoljetno što branimo.

Bio bi to zaista put kojim se rjeđe ide.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s