ULTRA(S) LJUBAV SPLITA I HAJDUKA S KAMATAMA

Kažu stariji i pametniji od mene da Split ima nekoliko simbola. Jedan je Marjan, jedan je Sveti Duje, a jedan je, ma koliko nekima to ne odgovaralo – Hajduk.

Prvo bi trebalo definirati što je to Split. Jesu li Split njegovi građani, jesu li Split njegova predstavnička tijela koja njime upravljaju, ili je Split samo ezoterični pojam i Split STate of mind?

Za potrebe ovog teksta, pokušat ću objediniti sve te pojmove, pa započeti od premise da se Split prema svojim simbolima odnosi katastrofalno.

Marjan je zapušten, devastiran, betoniran, osušen, zgažen. Marjan kojeg su građani prije puno godina sami uredili, pošumili, i od njega napravili najljepši gradski park na svijetu, barem što se ovog “objektivnog” novinara tiče.

Fešta Sv. Duje je od gradske svečanosti opjevane u Tijardovićevim djelima reterirala u svoju vlastitu karikaturu. Komercijalizacija, forsiranje lažnih tradicija i politizacija su od građanske proslave učinile seoski vašar. Fešta Sv. Duje, koju su građani držali svojom obiteljskom tradicijom se zahvaljujući strukturama pretvorila u svoju karikaturu.

Hajduk je zapušten, devastiran, betoniran, osušen, zgažen, a od gradske institucije, opjevane u Tijardovićevim djelima, postao je u jednom trenutku klub na koji se baš svatko može nabaciti blatom. Hajduk, kojem su građani poklonili svoju imovinu kako bi imao gdje živjeti, odlukom struktura je postao podstanar u vlastitom gradu.

Početkom ovog stoljeća neke su se stvari promijenile.

Građani su se ugledali na one od prije sto i više godina koji su im ostavili te simbole u zavjet i odlučili zaštititi neke od tih simbola od, paradoksalno, struktura koje bi se za njih trebale brinuti.

Pa su tako prosvjedima na Marjanu u jednom trenutku uspjeli zaustaviti besprizoran pokušaj privatizacije još jednog dijela nečega što bi trebalo služiti svima.

A ključna stvar za ovu priču ipak se dogodila kad se grupa građana odlučila spasiti Hajduk iz smrtonosnog zagrljaja struktura. I spasila ga.

Spasila ga, ma koliko se oni kojima to ne odgovara i dalje nabacivali blatom, ma koliko se ponavljale laži o propadanju, ma koliko se puta ponovila priča o trećim i četvrtim mjestima na tablici, koje su samo kap u moru trećih i četvrtih mjesta koje je Hajduk osvajao kroz svoju povijest.

Da se vratimo malo na početak. Postoje Splićani koji se bore za Marjan, za Hajduk, a na koncu i za sam Split.

Postoji i šutljiva većina.

Inertna masa ljudi koja uživa u Marjanu, ali ne razmišlja uopće o tome da je tom Marjanu potrebno i davati da bi ga se moglo uživati.

Ona šutljiva masa koja uživa kad Torcida odradi proslavu stogodišnjice Hajduka, pa u svijet pošalje slike koje će biti sačuvane za povijest. To je masa koja postaje itekako glasna kad Hajduk osvoji titulu ili postigne evropski uspjeh, ali ne razmišlja uopće o tome da je tom klubu potrebno i davati da bi se u njegovim pobjedama moglo uživati.

Onih prvih je definitivno premalo, pa Hajduka u dobroj mjeri spašava što ga ne vole samo Splićani, već je njegov bezvremenski šarm ostavio traga širom svijeta, pa se ne moramo brinuti za njegovu budućnost.

(Ovdje moram samo spomenuti jedan paradoks koji me strašno zabavlja; najveći kritičari današnjeg Hajduka su obično ljudi koji ovom modelu zamjeraju da je samoupravljački i neprimjeren kapitalizmu, a onda pričaju o tome kako je Hajduk nekad bio velik, zaboravljajući da je ta veličina bila posljedica baš samoupravljačkog socijalizma. Znate ono, “vi ste komunjare i orjunaši, di su lipa vrimena Tita Kirigina…”)

Grad Split je silom prilika postao formalni vlasnik Hajduka, a onda je, suočen vlastitim neuspjesima prepustio upravljanje navijačima. Hajduk je u početku tog procesa trebao pomoć grada, i tek nakon građanskog pritiska tu pomoć (polovično) i dobio.

Platio je, i plaća za to veće kamate nego je normalno u odnosu vlasnika i firme, ali izdržao je Hajduk i to. U međuvremenu, grad je ostao obezglavljen, splitski sport upao u probleme zbog toga, a Hajduk se u zadnjih nekoliko godina posložio kvalitetnije od samog grada, pa spašava stvar.

Rečeno je sve o tome na današnjoj press konferenciji, istaknuti ću riječi pročelnika za sport Grada Splita, Hrvoja Akrapa: “Mislim da je odnos Grada prema Hajduku što se tiče tog kredita bio kao odnos maćehe. Iskreno ću to priznati i mislim da je vrijeme da se to otvoreno kaže.”

Toliko o tome.

Hajduk ove godine neće biti prvak. Neće ni sljedeće. Možda neće ni sljedećih pet. Neće biti prvak sve do onog trenutka kada Todorić i Kerum prestanu biti ugledni građani i “uspješni” poduzetnici, a institucije koje posluju kao Hajduk budu oni na koje se svatko može nabaciti blatom.

Dok god svi u državi ne budu živjeli isključivo od svojih legalno zarađenih prihoda, podmirujući sve svoje obveze na vrijeme, dokle god zakoni i propisi ne budu isti za sve, Hajduk neće biti prvak.

Ona šaka luđaka će ga pratiti na tom putu koliko god treba. A kad bude prvi na kraju sezone, cijeli grad će slavit šampione.

Čak i oni koji se danas nabacuju blatom.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s