MALI PRINC NA POLJUDU

“Mali Princ“ je moja prva ozbiljna knjiga u životu. I do dana današnjeg jedna od mojih najdražih. Antoine de Saint-Exupéry u svom antologijskom djelu ima dvije rečenice koja je zauvijek ostala moto svih onih koji pokušavaju opisati pravu ljubav.

“Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.”

Puno pametniji ljudi od ovog besprizornog polunovinara su analizirali te rečenice, a i cijelo ovo remek djelo francuskog pilota koji je nestao na svom možda posljednjem letu, pa mi ne pada na pamet pokušati ući u dubinu citirane fraze.

Iz mojeg skromnog iskustva, nisam još vidio bolji opis ljubavi, ma koliko se pjesnici, filozofi, pisci i ostali umjetnici i znanstvenici trudili opisati je.

Ljubav se ne opisuje, ljubav se osjeća.

Ljubav prema nogometnom klubu je jedna posebna ljubav. Jedan drugi genijalni Francuz, koji je nosio isti broj kao Slaviša Žungul i Zlatko Vujović, rekao je nešto na tu temu: “You can change your wife, your politics, your religion, but never, never can you change your favourite football team.”

I King Eric je bio u pravu. Oni koji se u neki klub zaljube jer je trenutno u modi, zato što u njemu igra navedeni Cantona, Maradona, Messi ili Ronaldo, ne znaju što je prava ljubav.

Oni su se zaljubili, njima se sviđa kako nešto izgleda, ali pravu ljubav oni ne mogu osjetiti.

Svi oni koji gledaju naš klub, već se dugo na osnovu gledanja u sirotana s Poljuda nemaju u što posebno zaljubiti.

A opet, ljubav raste. Cvate i širi se. Jer oni koji ga vole gledaju srcem, a ne očima. Pa često i zatvaraju oči pred onim stvarima koje im se ne sviđaju, jer srce ne dopušta da mu se uništi ta neiskvarena ljubav.

Hamza, devetnaestogodišnji momak iz Trutnova u Češkoj je slijep od rođenja. Kad sam ga prvi put vidio, razmišljao sam o njegovom stanju kao hendikepu. A onda sam ga upoznao. On se na svoj račun šali bez ikakvog problema.

Njegov prijatelj, Vašek, je prije dvije godine zavolio Hajduk. Splet je to okolnosti koji je neobjašnjiv svima onima koji ne razumiju infekciju virusom Hajduka.

Zarazio je tim virusom svoje kolege i prijatelje, a između ostalih i mladog Hamzu. Prije nešto manje od godinu dana, kada je Vašek dolazio na utakmicu s Dinamom, nije htio povesti Hamzu, smatrajući da bi toliki put i gužva bili prenaporni za njega.

Hamza nije razgovarao s njime nakon toga nekoliko tjedana. Da ga udobrovolji, Vašek je obećao da će ga dovesti sljedeći put, a Frane, njihov splitski domaćin je predložio da odu na jugoistok, kako bi bili na „sigurnijem“ mjestu. Hamza je presjekao; „Ili sjever ili ništa.“

Hamza zna sve Hajdukove pjesme. Hamza ne može gledati Hajduka, ali ga može osjetiti.

Jučer su mu prijatelji pred sami početak utakmice rekli da će prvu pjesmu sa sjevera u drugom poluvremenu povesti on, jer su momci iz jezgre Torcide shvatili veličinu njegove emocije. Hamza je odbijao dosta dugo, smatrajući da neće biti u stanju.

Ne sjećam se kad je sjever zadnji put tako grmio kao jučer kad je mladi momak iz Trutnova započeo „Na Poljudu, na Poljudu…“

Ja sam utakmicu, kao i obično, gledao s istoka, ali u tom trenutku su mi se oči zamaglile kao rijetko kad.

Vjerojatno mi je nešto opet upalo u oko, ali ja nisam vidio što. Samo sam osjetio.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s