KAD SI PRVI NA KRAJU SEZONE…

Danas se igra zadnja doma. Uvijek je to poseban osjećaj i uvijek je nekakva rekapitulacija sezone.

Pa kakva je bila sezona?

Još jedna u nizu sličnih, ali po mom skromnom sudu, ova napokon nije odigrana bez srca.

A razloga za veselje definitivno imamo. Jer, realno, naš klub je sad trebao biti negdje na putu prema prvoj ligi, pod novim imenom. Tako bi to izgledalo da nismo krenuli putem poštenja, srca i čista obraza.

Sve drugo su parole za jednokratnu uporabu u dnevnim novinama.

Što je još razlog veselju? Činjenica da na današnju utakmicu treba obavezno doći pola sata ranije. Jer ćemo imati prigodu pozdraviti budućnost.

I svi oni koji grintaju zbog nedostatka “naše dice” u prvoj momčadi, neka dođu na svoje. Volio bih i ja da su nam u veznom redu Pašalić, Radošević i Caktaš. Ali morali su se prodat. Morati će se prodati i Vlašić, prije svojeg dvadesetprvog rođendana. Ovi momci koji su jučer igrali finala s Dinamom možda ostanu do dvadesettrećeg.

A jednog dana možda budemo dovoljno financijski stabilni da će ostajati do 27, a neki možda i cijeli život. I to je taj plan, to je taj korak po korak po dugoj cesti.

Prvi korak je učinjen, jer da bi mladi igrači mogli ostajati u klubu, prvo ih treba odgojiti, zar ne?

Mogli su oni jučer izgubiti sve tri, mogli su i dobit sve tri, ali to je na koncu potpuno nevažno. Jer neovisno o rezultatskom uspjehu koji ćemo danas pozdraviti, očito se tamo dobro radi.

Važno je da danas osjete što znači biti pozdravljen od navijača Hajduka.

Da i mi pomognemo u odgoju te djece, da shvate da je u nogometu važna i ta emocija. Ma ne samo važna, nego možda i najvažnija.

A što se prve momčadi tiče, zaslužili su i oni poneki pljesak.

Za početak, ako ništa drugo, dobili su Dinamo u Zagrebu. Nemojte zaboraviti taj dan i onaj osjećaj koji ste tu večer imali.

Možemo i moramo pozdraviti Antu Ercega, koji je primjer onoga kako bi Hajdukov igrač trebao nositi bijeli dres.

Možemo i moramo pozdraviti Nikolu Vlašića, jer možda mu je ovo zadnja utakmica na Poljudu, (nemam nikakve informacije, možda i nije, ali volim puhati na hladno) a taj momak će napraviti veliku karijeru i moći ćemo biti ponosni na njega.

Možemo pozdraviti i sve ostale, pa i strance kao što su Jeff i Savvas, koji su bez obzira na svoje nedostatke mogli biti primjer našim mladima kako to izgleda kad odeš u inozemstvo. Jer njima je ovo inozemstvo, a više emocije su pokazali ponekad nego pojedina “naša dica”.

Možemo pozdraviti i Futacsa, koji nam je podizao obrve na početku, a kasnije smo češće dizali ruke u zrak radi njega. Primjer pojačanja za Hajduk. Igrač koji može, zna i želi.

Možemo pozdraviti i trenera. Trenera koji je za razliku od mnogih bivših svojom skromnošću i ponašanjem zaslužio podršku. Nije nevažno ni to što je od skupine igrača ustrojio momčad.

A na koncu, da i zanemarimo sve ovo što sam do sada napisao imamo jedan i osnovni razlog za otići na Poljud danas u 18.30.

Ljudi, pa Hajduk igra zadnju utakmicu sezone na Poljudu.

Dođite ga pozdraviti.

Čak i ako vam ide na živce, ako mislite da je loš, ako mislite da ga vode kriminalci, ako ste za jednog gazdu, čak i ako ste Milan Rapaić.

Dođite, jer to je Hajduk. Drugi ne postoji.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s