DNEVNA DOZA TJESKOBE

Lani u ovo doba nas je bombardiralo huliganima iz St.Etiennea, pa onda napadom na kuću od stakla, pa sam bio jedan od rijetkih novinara koji je tada pisao o tome kako tu ima svega, ali najmanje huliganizma i istine.

Pa sam na koncu napisao i ovu rečenicu: „Kad histerija postane zakon, zajebancija postane nužnost.“

Nisam je ja smislio, jer znam da sam je stavio u navodnike, dakle parafraza poznate rečenice Thomasa Jeffersona, čovjeka koji je tvorac američke Deklaracije o nezavisnosti, do dana današnjeg temeljnog dokumenta o slobodi i pravima čovjeka je izašla iz neke glave pametnije od moje, ali s guštom sam je citirao.

Gdje smo godinu dana kasnije? I zašto mi više uopće nije do zajebancije?

Danas znamo da nitko na svijetu ne smatra da je Hrvatska kao zemlja osramoćena zbog onih desetak baklji što su ubačene u teren na utakmici Češka – Hrvatska. Strani mediji su danima nakon toga listom pisali o problemima u HNS-u, o korumpiranosti nogometnih gazda u Hrvatskoj i općenito, te kao i svi normalni mediji slobodnog svijeta detektirali pravi problem i uzrok, a ne samo posljedicu.

Danas znamo i da Rakitića nitko nije napao, danas znamo da je cijela priča jednostavno izmišljena u mraku neke radionice laži kakvima se služe opskurni novinari kada žele zamaskirati pravo stanje stvari u suradnji s tajnim službama i(li) kriminalnim miljeom.

rakitic-sala-3
izvor: pretjerivač fb page

Međutim, bez obzira na sve to što je danas notorna činjenica i to da je Mamić bio u sukobu interesa svih ovih godina, pa se o tome otvoreno govori i u udarnim terminima državne televizije, kao da se zaboravilo da se one koji su na to upozoravali godinama, pa već sad i desetljećima, proglašavalo neprijateljima.

A nakon svih tih godina, isti ti tipovi i dalje kroje javno mnijenje, i bez pardona i dalje udaraju po onima koji se bore za pravedne odnose, a štite one koji su na strani nepravde, korupcije i mutnih odnosa.

I opet se bave posljedicama i palamude o njima, a uzroke prešućuju. Ili ih spomenu, onako uzgred, i onda obavezno dodaju ono „ali“, jer po njima, to što su ovi pokrali stotine milijuna i namjeravaju ih krasti i dalje, ne može biti razlog da se nekoga (zamislite tragike i užasa) verbalno vrijeđa.

Poziva se sa svih strana na bunt, na revoluciju. Meni, koji sam Gandijevski nastrojen, to ne odgovara. Znam dobro, na koncu i iz tragičnog iskustva svoje familije, da revolucija gotovo nikad ne donosi pravedno rješenje.

Jer nikad nije važan samo cilj, važan je način kako se do cilja dolazi.

A onda opet, treba shvatiti neke stvari koje se ne mogu izbjeći u raspravi o cijeloj ovoj situaciji. Treba shvatiti da je odrasla jedna nova mlada generacija, koja već desetljećima gleda nepravdu kojoj su njihovi roditelji izloženi.

Vide da je ovo nepravedno društvo. Društvo nejednakih mogućnosti. Društvo privilegirane kaste, stvorene na valu lažnog domoljublja.
I traže ventil. Pa su pronašli jedno mjesto, jednu nišu gdje se skupila kritična masa koja se bori za pravednost i ravnopravnost. Ne za privilegije, kao što im oni gore spomenuti medijski poslušnici spočitavaju, nego samo za pravednost i ravnopravnost. I transparentnost.

A što bi onda radili svi oni koji su navikli na svoje sitne, a često i krupne privilegije? Trebali bi zasukati rukave i prionuti poštenom poslu. Što nisu navikli. Pa se bore protiv te kritične mase, lažima i objedama.

I nemojte sumnjati uopće, ovo je borba. Baš borba, baš sukob u kojem su na jednoj strani oni koji žele očuvati status quo, i oni koji ga žele rasturiti. A ovaj put postoji i kritična masa koja nije ušla u taj sukob samo da bi rušila, nego dapače, ima i konkretne planove i načine kako urediti novi i pravedniji sustav.

banksy

I nije to ništa novo, oduvijek je postojao taj sukob generacija. Pitanje je samo kad će se kotač povijesti dovoljno jako zakotrljati. Jer niti jedan nepošten sustav nema šanse održati se vječno, kad – tad nezadovoljna masa sruši nepravdu i postavi nešto novo.

Logično, ona manjina koja smatra da je status quo dobar, zbog svoje udobnosti će nas sve uvjeravati da se ne smije pozivati na bunt, a posebno ne na nasilje. Oni će i sredinom tridesetih prošlog stoljeća one koji smatraju da Hitlera treba ubiti proglašavati nasilnicima, a koncem osamdesetih hrvatske zastave nazivati ustaškima.

A svi oni koji služe ovoj nepravdi, koji se bore za status quo, trebali bi razmisliti žele li revoluciju u svom dvorištu, ili bi možda ipak bilo bolje stati na stranu onih koji žele mirno promijeniti stvari i pomoći im izgraditi pravedniji svijet?

Jučerašnje događaje iz Splita će svatko promatrati na svoj način. I dalo bi se tu puno toga analizirati na razne načine. U temelju je borba za vječni i čisti Hajduk. To je osnovna misao onih koji su sudjelovali.

Među njima ima predstavnika baš svakog dijela društva. Može se čovjek koncentrirati na Rilovljev govor koji govori o idealima, i koji poziva na akciju za otkup dionica koji će osigurati da politika više nikad ne upravlja Hajdukom.

Možda se to nekome čini smiješno, ali zamislite ako se na primjeru Hajduka dokaže da „ulica“ bolje upravlja sustavima od politike? Gdje će biti kraj? Što kad politika radi toga izgubi kontrolu nad vodovodom, nad elektroprivredom? Što kad izgubi kontrolu nad gotovo svim novcem kojim sad upravljaju praktično bez ikakve kontrole?

Može se čovjek koncentrirati na milenijsku fotografiju, pa spomenuti patetiku koja nužno obavija ovakve događaje, od onih koji jednostavno žele biti viđeni, od onih koji su tu po dužnosti (jer nisam toliko policije u civilu dugo vidio), do turista, ali i onih koji su tu bili jer im je bilo važno.

Može se čovjek koncentrirati i na Torcidin performans, koji će se nekome činiti kao grozna prijetnja, nekome kao genijalna ideja, a neki će smatrati da je to samo ona legendarna gruba splitska zajebancija.

A ako ste imalo slični meni, pa razumijete nešto o mentalitetu Dalmatinaca i psihologiji mase, onda biste znali da se stvar gadno kuha. Jer prije sedam mjeseci, na Pjaci, kad se krenulo u ovaj projekt, trenutak je bio svečan i toliko posvećen Hajduku, da se nije ništa osim Hajduka ni spomenulo.

Vjerovalo se da je borba sa strukturama nevažna u usporedbi s našim projektom, vjerovalo se da će se to riješiti nekako već.

A jučer se, u svom tom velikom momentu za Hajduk, onako iz mase probilo nezadovoljstvo. Pa se spominjalo i Luku Modrića i Janicu Kostelić i homoseksualni HNS. I nije to samo dišpet onima koji su represijom krenuli na navijače.

To je kritična masa koja kuha. Koja shvaća da je cijela naša borba za čisti Hajduk, koja je blizu svog uspješnog cilja potpuno besmislena, ako paradigma u sportu, ali i u društvu općenito ostane nepromijenjena.

I vrijeme je da se nešto konkretno učini po tom pitanju. Jer to što se kuha neće nikome dobro sjesti na želudac. Represijom prema tima koji kuhaju samo se povećava kritična masa, koja zakuha još jače kad se pritisne, to su barem osnove fizike.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s