EUFORIJA NA POLJUDU, ILI SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU…

Prije par dana sam se sjetio emisije emitirane ponedjeljkom i petkom na blagopokojnom splitskom Radiju KL Eurodom, a zvala se KL-Eurošport, kad sam nakon osvojene titule u Varaždinu, koju sam i ja euforično proslavio, posebno obuzet emocijama prolaskom kroz Zagorje koje nas je na povratku pozdravljalo bijelom posteljinom izvađenom iz kuća, sjeo u studio sa svojim urednikom i dao osvrt na prvenstvo.

U ponedjeljak, negdje iza podne, kad je emisija počinjala, ja sam se ipak otrijeznio, pa je u eter otišao moj zaključak kako bez obzira na titulu, klub ne funkcionira, i trebalo bi promijeniti sve, od portira pa do predsjednika, jer nema tamo skoro nitko pošten.

Moj pametni urednik, veliki Arsen Košta, je tada reagirao, jer sam ja, mlad i nadobudan, izletio s tvrdnjom za koju nisam imao čvrste dokaze, pa je odmah dodao kako je ovo bilo mišljenje Gorana Antonijevića – navijača, koje nema veze sa stvarnim stanjem stvari, i da ga treba tretirati tako – kao mišljenje običnog navijača.

Dobio sam tada vrijednu lekciju o novinarstvu, a tada je zapravo i stvorena ideja za ovaj portal, samo ja to tada još nisam shvaćao. Novinar sam po struci, ali o Hajduku nikad neću moći govoriti ni pisati objektivno. Pa se radije držim analize osjećaja, nego analize struke.

Jučer je hrpa ljudi koje ionako smatraju čudacima dva sata sjedilo pred svojim laptopima, ili bjesomučno tražilo onaj HDMI kabel koji se negdje po stanu zagubio, a sve da bi se pogledala neka tamo utakmica koja ništa ne znači.

Teško je to objasniti onima koji nisu zaraženi, ali oni ionako ne čitaju opskurne portale i blogove.

Prva je to bila u sezoni, makar i neslužbena, a nije bilo nikakve već mjesec dana, pa nam je i ovaj šut dovoljan za prebroditi krizu.

A kad smo kod toga, ovaj opskurni polunovinar je baš zadovoljan razvojem utakmice. Posebno činjenicom da Hajduk nije rasturio, a nije baš nešto ni djelovao na terenu.

Jer euforija je zavladala, i to čak ne ona uobičajena, potaknuta medijima, to će doći tek za koji tjedan. Nego ona što se valja iza brda, što kuha duboko u nutrini, pa je već polako i mene zahvatila, koji već godinama tvrdim da prije dvadesetih ovog stoljeća nećemo doći na svoje.

Pa mi je drago da momčad izgleda solidno za ovu fazu, ali da su nedostaci svakome tko razumije nogomet vidljivi iz aviona. I neće se tek tako ispraviti, sad da Branco dovede Albu i Piquea iz Barcelone A, a kamoli navodnim dolaskom igrača iz Barcelone B.

Jer čak i Pique i Alba bi trebali proći period prilagodbe na novi grad, novu momčad i novog trenera. A kamoli igrači koji kod nas dolaze za sitne novce, ili češće čak i bez odštete.

Lijepo je da je momčad ostala na okupu, ali ne treba gajiti iluzije da će tako ostati do konca prelaznog roka. Bit će dobro ako se uspije sačuvati sve što se ima na raspolaganju do onog play offa za EL, do kojeg ćemo, nadam se, nekako dogurati.

Kako nisam od onih koji vjeruju u sreću, premda se moj financijski plan sastoji od čekanja dobitka na lotu (kojeg, kao pravi Bračanin, najčešće ni ne uplatim), smatram da za prelazak te prepreke još nismo spremni.

Momčad je na okupu šest mjeseci, i to je za naše uvjete ravno revoluciji, ali tek kada momčad bude na okupu dvije ili tri godine, moći ćemo razgovarati o kontinuitetu struke i o standardiziranoj momčadi s automatiziranim kretnjama.

Da ne uđem na teren svojih poštovanih kolega s Telesporta i NogometPlusa, pa ne počnem palamuditi o struci i nogometnim terminima, za koje sam, za razliku od njih, ipak laik, ja ću dalje nastaviti o emocijama i euforiji.

Koju treba zatomiti. Jer nema razloga da nas vjerojatni poraz u play offu EL, ili čak i prije, ubije kao što nas je ubijao zadnjih nekoliko godina. Nema razloga da nas prvi prosuti bodovi u prvenstvu, što će se neminovno dogoditi, bace u depresiju i sumnju u to radi li se dobro, ili su opet na kormilu neznalice.

Jer nema preskakanja. I druge momčadi nešto rade. I drugi imaju napadače koji znaju zabijati golove, veznjake koji puno trče i znaju odigrati duple pasove, stopere koji znaju postaviti ofsajd zamku i golmane što obrane i ono što se obično ne brani.

Drugi klubovi imaju istog sportskog direktora i istog trenera već godinama. A mi do toga tek moramo doći.

Pa da se vratimo na početak teksta; Hajduk neće biti prvak ove godine. Vjerojatno se ni ove godine neće kvalificirati u grupnu fazu EL. Vjerojatno neće ni osvojiti kup.

A ja svejedno mislim da napreduje, za razliku od one godine kad smo bučno slavili titulu. Jer tad sam se bojao za budućnost, povijest će pokazati – s pravom.

Kada bih sada opet imao priliku sjesti u studio svojeg najdražeg radija, rekao bih da nećemo biti prvaci ni ove godine, da će opet biti utakmica koje će nas umarati i razočarati, ali da smatram da smo na dobrom putu.

A nadam se da će ovaj put moja mantra uspjeti. Jer svakoga dana, u svakom pogledu sve više napredujemo. Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo…

Pa dokle stignemo, ne obazirući se na druge, ne padajući u depresiju nakon poraza, ali ni u euforiju nakon pobjede.

Jer svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo. Jer svakoga dana u svakom pogledu…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s