sei milioni di euro netti a stagione

Jutrima, dok pratim nove vijesti na portalima, pijuckam svoju kavu i smišljam nove destruktivne i subverzivne tekstove, obično mi u nekom prozoru svira Radio KLFM. Podsjetnik je to na moj jedini radio u životu, radio kojem sam dao dio svoje mladosti, a isto tako i dobio puno nazad.

Ponekad, kao npr. jutros, glazba ne bude po mojem ukusu, pa ako imam vremena, složim si neku playlistu na jubitou, a ako nemam vremena ili volje, upalim neki radio s klasičnim rockom kakav preferiram.

Pa tako danas svira Virgin radio rock classic, neka talijanska inačica, dobar je to radio za sve one koji vole čuti stvari starije od sebe koje ih još uvijek vesele. Nema reklama, samo periodično kratke blic vijesti koje traju minutu – minutu i pol.

Razveseli me slušanje tih talijanskih vijesti, jer natucam taj jezik, na principu ja biti Đovani Grozota i htjeti piti mala kava sa poko di ‘ladno mliko, pa mi dođe to kao vježba. Nekako kad dođe do sporta, razumijem gotovo sve, jer talijanski sam najviše naučio gledajući novantezimu minutu na RAI.

I danas čujem talijansku spikericu kako izgovara sljedeću rečenicu: „Gianluigi Donnarumma firma il contratto di 5 anni per 6 milioni di euro netti a stagione.“

I stane mi mozak. Nešto sam išao pisati o Fomitschowu, Memolli, Jarniju i Jozinoviću, htio sam spomenuti razliku između Nižića i Milovića, Radoševića i Pašalića, sve sam se nešto upinjao pokazati kako je lakše igrati stopera u Barceloni nego u Hajduku, kao što je lakše igrati stopera u Burićevom sustavu nego u Tudorovom, i svašta nešto sam ja još imao spremno.

A onda čujem navedenu vijest. I sve ono što sam ja pripremao mi ode u vjetar. Jer kojeg smisla ima pisati o svemu tome? Neki golman u klubu koji bez obzira na to što je jedan od najvećih u povijesti na koncu ne spada niti u prvih pet u petoj ligi Europe ima godišnja primanja koja su više od pola godišnjeg proračuna našeg kluba.

I čime ćemo se mi boriti? S onih par postotaka koji će nam pripasti od Perišićevog transfera u Manchester? Ili Kalinićevog negdje u Englesku?

Nogomet je postao besmislena igračka odvratno bogatih tipova koji nemaju baš nikakvih osjećaja. Zabava je to na koju mi nismo pozvani. Zabava je to na koju ni njemački klubovi nisu pozvani, iako posluju puno bolje od svih ovih koji sad drmaju europskim nogometom.

Plaćaju visoke doprinose, imaju pune stadione navijača koji jeftino mogu uživati u onome što na koncu i jest zabava za sirotinju, a njemačka država zbog toga svojim suficitom pomaže puste španjolske banke i ekonomiju, koja je na koncu opterećena i dugovanjima onih koji se smatraju najvećim i najvažnijim klubovima Europe.

Nama ostaje jedna jedina opcija. Prihvatiti da smo trenutno bez ulaznice za taj ples milijardi. Ali se boriti za promjene. Znam, reći ćete, dosta je nama borbe i s ovim našima ovdje, samo nam još svjetski mangupi trebaju za neprijatelje.

Ali jedan je to neprijatelj. Isti su to tipovi, tipovi koji vide samo vlastiti profit, tipovi kojima tradicija i poštovanje ne znače baš ništa, iako trguju s tim „respect“ na veliko. Kunu se u fair play, kunu se u svoje dobrotvorstvo, a zapravo u svemu vide samo brojeve, a ljudske sudbine, od onih igračkih, trenerskih, a kamoli navijačkih im ne znače apsolutno ništa.

A kako se mi možemo boriti za promjene? Pa jednostavno. Ostati svoji. Dokazati da se može i drugačije.

Neće Hajduka nitko kupiti, ne brinite. I ne iz svih onih razloga koje nam spominju raznorazni znalci i bardovi koji zagovaraju „jednog gazdu“. Nego zato što je kupnja nogometnog kluba u Hrvatskoj neisplativa.

Ma budimo ozbiljni, ulaganje u bilo što u Hrvatskoj je ozbiljnim ulagačima zadnja opcija. Jer država koja svakih par mjeseci mijenja porezni sustav, koji je sam po sebi toliko fiskalno opterećenje da spada među dva najgora u Europi, nije mjesto gdje će bogati iskrcati svoje novce.

A na koncu, ja i ne bih želio biti dio kluba u kojem će jedan nogometaš zarađivati onoliko koliko bi bilo dovoljno za platiti gotovo polovicu zaposlenih u zdravstvu u regiji u kojoj živim. Znam da zvuči kao patetika i da svijet tako funkcionira, ali to ne bi bio klub s kojim se ja mogu poistovjetiti.

A ako netko vjeruje kako jedan Donnarumma vrijedi kao sto Stipica, taj može vjerovati i u to da je ovakav svijet normalan.

U tom i takvom svijetu ja radije ostajem nenormalan.

Jer postoje stvari važnije od pobjeda i bogatstva. Jer draže mi je da ga Rico falije, nego da ga Kalun pogodi.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s