Srce, dišpet, euforija, iskorak i ponos

Valjda sam već milijun puta napisao kako uživam u ovom putovanju dugom cestom, i da mi je samo putovanje cilj. Baš kao i svima onima koji znaju uživati u trenutku.

Ove godine je sve izgledalo bajno u jednom momentu, momčad je pobjeđivala, prvi kiks koji se dogodio nismo uzeli ozbiljno, jer je u istoj toj utakmici momčad odigrala sat vremena tako da smo svi gledali u nevjerici i razmišljali je li to taj Hajduk, je li to ta sezona..?

Odgovor je potvrdan. Da, to je ta sezona. Još jedna sezona na našem putu, sezona koja će opet biti puna razočaranja, sezona u kojoj ćemo vrlo vjerojatno opet ostati i bez trofeja i bez jeseni i proljeća u Evropi.

Ali isto tako sezona u kojoj idemo prema naprijed, sezona u kojoj smo nakon nekoliko godina napokon i dali jedan trofej, možda i najvrjedniji, jer Ante Erceg je doista zaslužio „Hajdučko Srce“. I nije to mala stvar, pokazuje napredak, jer ako stalno pjevamo kako od njih ne tražimo čak ni pobjede, nego samo hajdučko srce, onda ajmo se barem pokušati tako i ponašati.

Ja grintati neću, jer ne vjerujem toliko u sreću. Ne vjerujem da su nas ozljede poharale slučajno, ne vjerujem da je Everton išta manje ili više prolazan od Brage ili Athletica, ne vjerujem ni da je poraz u Maksimiru bio posljedica nesreće.

Ozljede su u najvećoj mjeri posljedica nakaradnog HNL-a, koji je posljedica odnosa politike prema istom, a uzroci se mogu naći i u još nakaradnijem odnosu države prema svojim regijama, pa se em zbog maćehinskog odnosa vlasti, em zbog krimogenog HNS-a, prvoligaški nogomet u Hrvatskoj južnije od Sv. Roka igra jednom u dva tjedna.

A HNS je pronašao novu formulu za jednakost; nema odgoda, sve se mora odigrati u roku, pa svima jednako. I onda samo budale i kmečavci kao što smo mi broje kilometre. Pa će reći, tko vam je kriv što u Dalmaciji nema nijedan prvoligaš više..? Odgovor potražiti u prethodnom pasusu.

Nitko nam neće pomoći, na sreću možemo zaboraviti. Dapače, gurat će nas nazad u blato koliko god budu mogli. Rijeka, odnosno njeni navijači bi nam po svoj logici trebali biti prirodni saveznici oko borbe za poštenije odnose, ali oni su odavno odabrali zaslijepljenost mržnjom i strahom od Hajduka, ali to je već njihov problem, koji će ih dočekati jednog dana iza ugla, a meni će ih svejedno biti žao.

Što možemo očekivati u domaćem prvenstvu, zorno je prikazano u prvih nekoliko kola, u horroru koji se prodaje pod objektivno izvještavanje mainstream medija. Ni tu pomoći nema, medije vode besprizorni likovi spremni prodati struku za sitniš, a gazde sitniša uvijek imaju dovoljno.

Moramo pomoći sami sebi, moramo ostati zajedno i ne grintati zbog svake greške koja se dogodi, bilo na terenu, bilo u uredima kluba. Ukazivati na greške, dapače, ali konstruktivno, jer uz sve navedene neprijatelje, ne treba nam međusobna borba.

Još jednom ću apelirati na sve one koji se smatraju „prvoborcima“, koji su uz projekt i uz klub od prvog dana borbe; svaki član je vrijedan. Svaka kupljena ulaznica, svaki kupljeni dres, svaka kupljena zastavica za automobil jednako je vrijedna.

Ne dajmo se ovim hohštaplerima koji nas udaraju sa svih strana. Uživajmo u ovom našem. Rekao bi da će nam nedostajati kad prestane, ali znam da nikad neće prestati.

Jer doći će nova dica i stajati na sjeveru s istim žarom u srcima i iskrom u očima.