SAMO SRCE TO…

Foto: Robert Matić / hajduk.hr

Oni koji me samo površno poznaju ili samo malo češće pročitaju poneki moj tekst, znaju da sam cijepljen od svake mržnje i od svakog “izma”. Izbjegavam i svako generaliziranje, pa mi je malo žao, tj. puno mi je žao što sam jučer koristio riječ “Englezi” u svojem tekstu.

A htio sam reći sljedeće: engleski novinari, te predstavnici Evertona. Za početak, UEFA ima neka svoja pravila, pa je obavezna press konferencija dan prije utakmice. Predstavnici Evertona su ispoštovali to, ali tako da su svoju press konferenciju održali u svom kampu, van grada. U rano poslijepodne.

Kad sam pročitao mjesto i itinerar, iz principa sam ignorirao taj događaj. Tim više što sam znao da navečer na press konferenciji koju je imao Hajduk neće biti engleskih novinara.

A vidite, i u Engleskoj, baš kao i kod nas, nekako su oni “obični” ljudi i navijači informiraniji od novinara i funkcionera. Pa su tako iz Evertona angažirali prevoditeljicu za hrvatski jezik, blaženo nesvjesni činjenice da je trener Hajduka Španjolac, a ljudi koji u našem klubu brinu za odnose s medijima odigrali dodatni dribling, pa poslali Hamzu Barryja pred novinare s trenerom, pa lijepo mi svi divanismo taj moderni Esperanto.

U isto doba, nekoliko navijača Evertona koje sam sreo puno znaju o Hajduku. Žale se na skupe letove za Split, znaju da smo promijenili travnjak, znaju da je Dinamo povlašten u hrvatskom prvenstvu, znaju da je Hajduk “najveći klub u Jugoslaviji i da je jedini pobjeđivao Red Star jer drugi nisu smjeli”. (to mi je bilo poseban gušt čuti) Svi odreda kažu da znaju da je Hajduk stari i veliki klub, i baš svi znaju za njegove navijače.

Puno njih se i plaši, jer gledali su dokumentarce na engleskim televizijama, pa smo im objašnjavali da se ne trebaju plašiti, jer taktika je “ne diraj me, ne diram te”.

A taktika na terenu? Pa bez obzira na to što nemam nikakvih negativnih emocija prema Englezima, dapače, ova klima i ovaj način života mi ponekad jako odgovaraju, zbog bahatosti koja je na granici ponižavanja, proradio mi je dišpet.

Ono, baš.

Sreća, pa naši igrači i vodstvo ne upadaju u ta stanja rezervirana isključivo za navijače. Jer, nekad su upadali, a to je ogroman dvosjekli mač, koji ako se usmjeri kako treba može biti jako koristan, ali ako se upotrijebi prejako, sklon je sasjeći i onog koji ga drži.

Opet sam u očima i u govoru tijela igrača vidio mir. Riječi Joana Carilla očito dopiru do njih. Čovjek izgovori da su oni platili igrača pedeset milijuna nečega i slegne ramenima. I kaže, morat će trčati svejedno, nema veze koliko koštaju.

Jedanaest na jedanaest. Preplaćenih zvijezda protiv jedanaest Hajduka.

A nas tisuću ipo ili dvije ćemo grmit s tribine. Bez obzira na rezultat. Jer ne tražimo čak ni pobjede, samo srce.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s