Arivajemo

(dnevna doza bračkog navijača Hajduka)

U trenutku objave ovog teksta, naš junak, nazovimo ga za ovu prigodu Jure, odlazi na posao u petradu. Za one koji slučajno ne znaju, na Braču tako zovu kamenolom. Da bi se dodatno pojasnilo, riječ je o rudniku kamena.

Odlazi Jure ranim jutrom, nakon nekakve bijele kave s udrobljenim baškotom, sretan što je ovih dana temperatura u kavi (ne mislim pritom na napitak, nego na Jurino radno mjesto već devetu godinu – rupu između kamenih zidova prerezanih dijamantnom sajlom) pala ispod 40 stupnjeva.

Jutros je Jure posebno raspoložen, jer skupio je dovoljno radnih sati da ga poslovođa pušta sat ranije kako bi stigao na trajekt nešto ranije. Freza u ruci je lakša, a on razmišlja o tome kako će kod strica posuditi auto popodne, jer stara Golf jedinica nešto trokira, a do Supetra je skoro četrdeset kilometara.

Preko marende odlazi do Nikše, pa zajedno zovu Franu da se dogovore po deseti put kad će krenuti. Nikša je student u Splitu, još mu je par ispita s treće godine građevine ostalo, a preko ljeta konobari u pizzeriji i šarmira Čehinje i Zagrepčanke kojima roditelji nisu mogli priuštiti ljetovanje na nekoj mondenijoj destinaciji, pa su završile na istočnoj strani Brača – lokaciji nimalo poznatoj po razvijenom turizmu.

Frane je nakon završene kamenoklesarske škole u Pučišćima ostao kući, u Selcima, pa uz oca savladava sve one tajne obiteljskog zanata, spretan je rukama, pa onako, za sebe radi i kipove, ali otac inzistira na jednostavnim linijama i klasičnim jertama, jer od umjetnosti se ne živi.

Otac zna da danas od Frane neće biti puno koristi, pa ga šalje da obavi neke nabavke, samo da mu se makne iz radione, jer ga nervira konstantna zvonjava mobitela i njegovi razgovori u šiframa, koje on itekako dobro razumije, ali se pravi blesav, jer ne želi sinu dati do znanja da bi najradije i on popodne sjeo u auto, pa na trajekt, samo da nije tolika gužva s narudžbama.

Ranije nego je dogovoreno, nalaze se u lokalnoj birtiji, jedno Karlovačko pred polazak, odlaze prema autu, a Frane i Nikša se raspravljaju tko je zadnji put sjedio na prednjem sicu – ne radi udobnosti, nego radi špurijusa.

Četrdesetak minuta do Supetra, traženje besplatnog parkinga, jer bez obzira na to što su Bračani škrti samo u vicevima, ne znači da se novcima treba razbacivati. Svi u Macronovim majicama, kupuju Karlovačko u Tommyju pored Jadrolinije, i utapaju se u masi koja žuri prema rampi. Svi su već tu – od Povljana, Boljana, Postirana, do Doljana i Nerežišćana – iz svakog bračkog mjesta krenulo je po nekoliko sličnih njima i svačija priča je tako drugačija, a toliko slična.

Pjesma kreće negdje na pola kanala, obično je započnu oni najstariji, smješteni oko šanka, a atmosfera dolazi do vrhunca pri prolasku đige, kad se obično upali i poneka baklja, što bi na svim brodovima svijeta bilo znak za uzbunu, osim na Jadrolinijinim trajektima kad na dan utakmice plove s otoka u Split.

Da, utakmica je. I nije važno tko gostuje na Poljudu, oni dolaze. Šetnja do Poljuda, preko rive i Geta do Cankareve, možda još pivo kod Kluba Navijača, a onda Zrinsko-Frankopanskom prema stadionu.

Deranje grla na sjeveru, ekstaza koju samo oni što su noćas slabo spavali mogu razumjeti, a onda povratak. Trajekt je u ponoć, što znači da će naši junaci kući stići tek nešto prije dva sata u noći.

A Jure ustaje u pet. I drago mu je što sutra u kavi neće biti puno preko četrdeset stupnjeva. Jer za tri dana je opet utakmica.

(svaka sličnost likova i događaja iz ove priče sa stvarnim likovima i događajima potpuno je slučajna. I neizbježna.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s