Tutnjava

Reprezentativne stanke su teške, a posebno su teške navijačima Hajduka i svim aktivnim ljubiteljima nogometa u Hrvatskoj, jer oni su prisiljeni biti u shizofreničnoj situaciji da nemaju svoje reprezentacije koju bi pratili dok im klub ne nastupa.

Nekima od nas stvar olakšava Eurobasket, jer tamo nastupa reprezentacija Hrvatske, a ja moram samo par rečenica o tome, zbog onih koji nisu shvatili moj status od subote, ili su pametovali o tome kako i taj savez “vode isti kao i nogometni”.

Ne vode, vode sasvim neki drugi. I premda uopće nemam iluzija da tamo cvjetaju ruže ili da tamo nema svega i svačega, stvar je u tome da ta reprezentacija predstavlja Hrvatsku. Na koncu, staviti Dina Rađu u isti kontekst s Davorom Šukerom je neprimjereno. Toliko o tome.

Ono o čemu zapravo želim pisati je početak jeseni koji nas je ove godine dohvatio baš početkom rujna. Gotova je euforija, iz Evrope smo ispali a prodali smo i najpotentnijeg igrača (namjerno ne pišem najboljeg, jer smatram da Vlašić nije bio naš najbolji igrač, iako će za koju godinu vrlo vjerojatno biti među najboljima na svijetu).

Pa je došla i ta reprezentativna stanka, i u ovo doba godine bardovi obično oštre svoja pera, derbi navijači obično spremaju dresove, zastave i šalove do sljedećeg ljeta, a mi uporni se čak potajno i veselimo “onom našem” – utakmicama s 5-6 tisuća najvjernijih dok bura hladi kosti.

A ovaj ovogodišnji Hajduk nekako sve to čini drugačijim.

I ne. Ne pada mi na pamet buditi neku euforiju, ne mislim da ćemo biti prvaci, jer za to je potrebno više od toga da mi postanemo najbolja momčad u Hrvatskoj. Rijeka je prethodne tri godine bila najbolja momčad u državi, pa joj je tek u trećoj sezoni dopušteno uzeti titulu.

Ne najavljuju iz kluba osvajanje titule, ne razbacuju se velikim riječima, ne rade euforiju. Ali poručuju ono što svi želimo čuti: “spremni smo”.

Momčad je konkurentna, po mojem skromnom sudu igračkom kvalitetom tu negdje s riječkom, ali (paradoksalno s obzirom na Kekov kontinuitet) uigranijom i puno “gladnijom”.

A u nama tutnji. Svjesni smo da sadašnja garnitura u savezu to neće dopustiti ni u ludilu. Ali smo svjesni da se događa ono što je baš taj nesretni Kek lani najavio. Količina pozitivne energije koja buja i koja kad se razlije bit će nezaustavljiva. A ima je toliko da tutnji kao vulkan pred erupciju.

Mene muči nešto drugo. Hoće li ta tutnjava u nama biti iskorištena kako bi trebala?

Jer vrijeme je. Ovo je utrka s vremenom, u kojoj će ili svi pobijediti, ili svi izgubiti. Ako gospoda političari dopuste ovaj status quo i dalje, reprezentacija će ostati sama na svijetu, bez ikakve podrške. Stadioni će zjapiti prazni, a tutnjava u nama će otići na negativnu stranu, a taj film nitko ne želi gledati.

A ako odluče srediti stvari i vratiti nogomet onima kojima zapravo pripada, ta tutnjava će svojom pozitivom isprati sve ono negativno što se nagomilalo zadnjih desetljeća. Pogledajte Poljud, gospodo. Sjetite se onog dana kad je više ljudi bilo na Starom Placu nego na derbiju.

E pa od toga je ta pozitivna tutnjava dovela do ovog. Pomozite nam da vam pomognemo, kao što smo pomogli sebi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s