Jesmo ili nismo još

Nema sudbonosnih utakmica, ali ima ključnih. Ova koja se igra u nedjelju je jedna od takvih. I ne mislim pri tom na sam rezultat, ne mislim na to hoće li ili neće Dinamo pobjeći na ne znam koliko bodova, jer dokle god uopće ne sumnjamo da će Dinamo svaku svoju sljedeću utakmicu dobiti, ma koliko u blokadi bio, o tome nema smisla raspravljati.

Ono za što je nedjeljna utakmica ključna je za naš uvid u svoj napredak. Jer momčad Hajduka je u zadnjih par utakmica s Dinamom pokazala da je u najmanju ruku ravnopravna s momčadi koja pretendira biti prvak sljedećih 20 godina. S Rijekom ta ravnoteža još nije dostignuta, možda zbog kvalitete, možda zbog psihologije, možda i zbog kontinuiteta, stvar je procjene, a najvjerojatnije je ključ u kombinaciji sva ta tri faktora.

U nedjelju Hajduk mora izaći iz jednog ciklusa i ući u drugi. Puno je ozlijeđenih igrača, a ni to nije slučajno, posljedica je to statusa kluba u ovom sustavu natjecanja, posljedica je to nemogućnosti kupovanja spremnijih i kvalitetnijih igrača, jer nemojmo se zavaravati, sklonost ozljedama čini dobar dio cijene određenog igrača.

Hajduk je prodao svog najpotentnijeg igrača, ali je isto tako i kupio (doveo) igrača koji može biti game-changer, onaj koji može pokrenuti sasvim nove procese u klubu. Iskustvo i kvaliteta su nezamjenjivi u nogometu, a Hajduk se usudio dovesti igrača koji ima i jednog i drugog na pretek.
Time je uprava iskazala ambiciju, pokazala je da osjeća puls navijača koji žele nakon krpanja rupa u proračunu i neko ulaganje u momčad.

U nedjelju će igračima Hajduka izuzetno biti potrebna bezuvjetna podrška. Pritisak koji ti momci imaju nakon što im je sustav igre poremećen ozljedama i odlascima, nakon što su protiv Evertona namirisali uspjeh, pa ga izgubili u jednoj besmislenoj sekundi, nakon što su kiksali u Osijeku, je ogroman. Ogroman.

Ja ću čak reći da je poraz u Osijeku došao kao rezultat prevelike želje, želje koja je poremetila koncentraciju, koja ih je natjerala u besmisleni napad s igračem manje u zadnjoj sekundi. Netko iskusniji bi u tom trenutku bio zadovoljan s vrapcem u ruci, jer taj bod bi bio sasvim pristojan uspjeh, realno gledajući.

I zato bi momke u nedjelju trebalo poštedjeti dodatnog opterećenja u vidu zvižduka i omalovažavanja. Ako ikako možemo.

Isto tako, trebalo bi ih podržati. Svim srcem, svih devedeset minuta, čak i kad promaše dodavanje na tri metra.

Jer ili jesmo ili nismo. A oni jesu. Ili samo nisu još, ali bit će.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s