Kad je čovjek u ovom poslu koji ja neuspješno pokušavam raditi, mada ostavljam srce na terenu, pa pokušavam pratiti sve što se dešava, odnosno događa oko Hajduka i općenito hrvatskog nogometa, neminovno barem nekoliko puta mjesečno izgovori rečenicu “ovo je dno dna, ne može gore”.

A onda se dogodi nešto novo, jer lukavi su naši nogometni vlastodršci, kad misliš da je to to, da nema ispod, oni se malo primire, ukopaju još dublje, a onda izvire iz neke opskurne rupe kao krtice ili oni jednostanični organizmi što žive u nekom analnom otvoru, pa se pojavi neko novo dno, za koje ni sanjali nismo da postoji.

Lista gnjusnih napisa, odvratnih događaja, poltronskih istupa, a posebno lista poluistina ili najčešće notornih laži kojom smo zasuti, je toliko dugačka da nema smisla niti pokušati nabrajati.

Cure i momci sa sjevera su, kažu, imali više problema kako sastaviti onu ekipu koju će predstaviti u formaciji 4-3-3, nego Zlatko “Ujedinitelj” Dalić, koji nije imao razloga ne graditi na stručnim temeljima koje mu je ostavio prethodnik. S druge strane, zamislite koje muke su imali izbornici ovog sastava kad je jedan Šuker ostao bez mjesta u vršku napada, pa je završio na desnom krilu.

Navodno je i Tomo Svetina u loži poludio kad je vidio da ga nema na spisku, pa se onako nervozan zaboravio i počeo izgovarati nebuloze o pravdi. Pojedinci s klupe narednih dana su se upinjali upasti u prvi sastav, pa smo mogli vidjeti njihove vrhunske izvedbe, u kojima su se spominjale čak i riječi poput “moral”, “pravednost”, “objektivnost”, “sloboda navijanja za vlastiti klub”…

Ne zna čovjek odakle bi počeo. Spomenut je čak i komunizam u jednom od priopćenja.

Ipak, “sloboda navijanja za vlastiti klub” je nešto što je definitivno zaslužilo ući u anal(k)e.

Priopćenje je poslao klub o čijem postupanju naspram gostujućih navijača uopće ne treba trošiti riječi. Situacija s neodigranim derbijem od 22. studenog 2014, ravno na četrdeseti rođendan vašeg omiljenog polunovinara, je samo vrh ledene sante zabrana, maltretiranja i (pazi sad) ugrožavanja slobode navijanja za vlastiti klub – prvenstveno SVOJIM navijačima.

Dakle, svoje vlastite navijače ne puštaju na stadion, skupljaju njihove policijske dosjee, huškaju ih međusobno, proglašavaju ih kriminalcima, a onda prodaju floskule o “slobodi navijanja za vlastiti klub”. Otprilike kao da vam osuđeni pedofil priča o pravilnom odgoju djece.

Loša, ili pretjerana usporedba? Slažem se. Pedofili su bolesni, ovi se smatraju funkcionalnim osobama.

Ono što se ja često zapitam je koji su to novci, i koje su to privilegije koje čovjeka natjeraju da prestane biti čovjek? Vježbaju li ti ljudi kod kuće pred ogledalom, uvjeravaju li sami sebe u svoje laži prije no krenu na posao javno lagati i varati napaćeni narod?

Koliko će poslodavaca i stavova promijeniti svi ti tipovi prije no budu potpuno isključeni iz javnog života, što bi bilo jedino logično za tipove koji su u životu prošli promjene od partijskih sekretara, suradnika službi bivšeg sistema, do poslušnika današnjeg sustava i vrhunaravnih čuvara domoljublja.

A možda sam ja skroz naivan.

Oni se zapravo i nisu promijenili, oni su ostali isti. Nisu oni krivi što se sustav promijenio.

I ne možemo mi ni zamisliti koliko nisko oni mogu ići. Jules Verne je napisao SF roman iz naslova, a čini mi se da će pojedinci u ovoj zemlji uskoro moći napisati reportažu, jer blizu su cilju koliko su nisko.

Sasvim blizu.