Do Your Job!

Ova momčad Hajduka očito ima problem sama sa sobom. Nedostatak motivacije je očit, i to je katastrofalan podatak za cijelu jednu vojsku ljudi koji žive za ovaj klub.

Igrači koji u razmaku od manje od tri mjeseca odigraju utakmicu s Brondbyjem ili Evertonom, pa onda utakmice s Rijekom ili ovu današnju, a u međuvremenu i onu utakmicu s Dinamom od prošlog tjedna, očito imaju problem u glavi.

Rješenja u nogometu ponekad izgledaju jednostavna, a zapravo to nikad nisu, jer baš neke najjednostavnije stvari u upravljanju nogometnim klubom su najteže za odlučiti, baš kao što je u samoj nogometnoj igri zapravo najteže odigrati jednostavno i brzo.

Svatko tko je ikad istrčao na nogometni teren zna koliko se faktora mora poklopiti za odigrati najjednostavniju, a još uvijek najučinkovitiju nogometnu akciju – dupli pas. Oba igrača moraju pogoditi tajming u stotinku, lopta mora biti upućena baš u određeni prostor, i u tih par desetinki sekunde, sve se mora odviti brzo, jednostavno i bez greške.

I što je najvažnije, dvojica igrača se moraju sporazumjeti samo pogledom, “osjetiti” jedan drugoga, osjetiti momenat i osjetiti prostor. Nema mjesta ni najsitnijoj pogrešci u toj tako bazičnoj akciji.

S druge strane, svaki igrač može krenuti u solo prodor i predriblati jednog ili dva igrača, nakon toga opaliti alibi centaršut ili šutnuti prema golu, i ispasti igrač.

U današnjoj utakmici, osim onog proigravanja Almeide prema Ercegu i jedne lopte Pešića prema Tudoru u dubinu nisam vidio prave i jednostavne akcije, ali ne želim pisati na temu igre, samo želim ilustrirati kako stvari često nisu onakve kakvima se čine.

Najjednostavnije rješenje ove rezultatske krize koje se nameće, i koje je samo naizgled rješenje je smjena trenera, tjeranje sportskog direktora ili ostavka predsjednika.

Međutim, po mojem skromnom mišljenju, to je rješenje onog koji zabija glavu u pod i pokušava uporno probiti protivnički bunker driblanjem protivničkih igrača.

Trenera smo promijenili već toliko puta da mi se čini da se za sve te novce koji su isplaćeni kao otpremnine moglo dovesti nekog renomiranog trenera s dvije tri lige prvaka. Naravno da pretjerujem, ali dosta mi je tih šok terapija koje ne vode nigdje.

Sportskog direktora bi se moglo ocijeniti na razne načine, međutim ja smatram da je 15-16 mjeseci premalo vremena da bi se nekome na tom mjestu dala bilo kakva ocjena.

Što se uprave tiče, stvar je još gluplje svoditi na smjene i kadrovska rješenja.

Pa ću spomenuti opet nešto što sam svojedobno pisao kad sam analizirao neke uspješne klubove u svijetu, odnosno možda jedan od najuspješnijih na svim razinama, koji je iz sasvim drugog sporta, američkog nogometa.

Na ulazu u prostorije New England Patriotsa stoji velikim slovima ispisan njihov moto: “DO YOUR JOB!”

Hajduk ima svakakvih lijepih uzrečica, a ja bih tako volio da kopiramo ovaj bostonski; napravi svoj posao.

Odradi ono za što si plaćen.

Predsjednik Hajduka je predobro plaćen da bismo mu dali lagani izlaz i potjerali ga iz kluba nakon što u godinu i po dana još nije kako treba ni započeo ono za što je odabran.

Sportski direktor je predobro plaćen da bismo mu dali lagani izlaz i potjerali ga iz kluba nakon što u godinu i po dana… Shvatili ste, isto vrijedi i za trenera, a i za igrače.

I sad je stvar ove trojice, vertikalno, počevši od predsjednika da sjednu i da se dobro pogledaju u oči i da razmisle jesu li dali sve od sebe, jesu li sve napravili kako treba. Onda trebaju analizirati sve one ispod sebe, počevši od igrača, pa dobro razmisliti ima li među njima onih koji nisu odradili ono za što su plaćeni.

Pa onda one koji nisu jer nisu željeli, natjerati da ga rade kako treba, onima za koje zaključe da možda ne mogu odraditi ono za što su plaćeni zahvaliti na suradnji, podnijeti odgovornost za njihov odabir i krenuti dalje.

Sad čak neću povlačiti paralele s navijačima, s luđacima iz Torcide ili NH, koji troše svoje vrijeme, svoj novac i svoje zdravlje za dobrobit Hajduka, jer mi bismo to radili i da je Hajduk prvak Evrope tri godine za redom.

Spomenuti ću puno ljudi koji rade u klubu, koji rade za smiješno male novce u odnosu na ono što odrađuju i koliko vremena tome posvećuju.

Ljudi su to koji će za svako kašnjenje ili za svaki loše odrađeni posao brzo biti kažnjeni, a često i potjerani iz kluba, jer surovi je to profesionalizam, a odavno smo u kapitalizmu.

S druge strane, bijeli dres nose nezreli momci koji misle da su kažnjeni ako moraju igrati na mjestu u momčadi koje im se ne sviđa, ili ne daj Bože, biti na klupi i čekati prigodu za igru, smatraju da je sasvim normalno da imaju plaću za koju bi prosječan ragbijaš, vaterpolist ili veslač trenirao 20 sati dnevno, a ostala četiri trenirao dok spava.

Čast izuzecima, čast momcima u bijelom koji shvaćaju o čemu pričam, ali dojam je baš takav.

Lako je reći i da bi Hajduk bio treći, drugi ili četvrti i s juniorima, međutim to jednostavno nije istina. Razvoj i sastavljanje konkurentne momčadi zahtijeva vrijeme, strpljenje i teški rad.

I zato treba samo odstraniti one koji nisu spremni raditi, treba im uvesti spartanski režim rada, jer ovaj sustav u kojem je sve puno maženja, paženja, bonusa, udobnih autobusa, vrhunskih hotela – očito ne štima.
Apsolutno sam protiv smjena, tjeranja i velikih rezova, ad hoc rješenja su najgore što se može raditi u jednom nogometnom klubu.

Međutim, vrijeme je da sjednete i pogledate se u oči, gospodo.

I odradite svoj posao.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s