Do Your Fuckin’ Job!!!

“Čuvaj se onog tko na glas se kune,
a iza leđa – sve riječi briše…”

Eto, neću čekati jutro, nemam vremena. Možda bi najpametnije bilo ponoviti tekst od prošlog vikenda, jer ponavljanje je majka znanja.

Možda bi trebalo dati svoje viđenje, dati neko rješenje.

Možda bi trebalo optužiti nadzorni odbor za nesposobnost, možda bi trebalo zazivati smjene i brisanje, pa ajmo sve iz početka. Možda bi ih trebalo pitati je li oni stvarno misle da se iskorak može napraviti s ovim ljudima.

Možda bi trebalo optužiti predsjednika za nesposobnost i krivo kadroviranje, možda bi ga se trebalo pozvati na odgovornost i pitati ga je li on siguran u svoja kadrovska rješenja.

Možda bi trebalo optužiti sportskog direktora za nesposobnost i loš odabir igrača, možda bi ga trebalo pitati misli li stvarno čekati do konca polusezone za riješiti se igrača koji nisu za Hajduk.

Možda bi trebalo optužiti trenera za nesposobnost i krivu psihološku pripremu, možda bi ga trebalo pitati misli li da ovim igračima treba trener – gospodin, koji ih u svakom trenutku štiti, ili im treba tiranin koji će im utjerati strah u kosti.

Možda bi trebalo optužiti igrače da su pičkice, možda bi ih trebalo pitati jesu li oni svjesni da nikad neće igrati za veći klub od ovog za koji igraju i da su vjerojatno u zadnjih par mjeseci propustili šansu za besmrtnost.

Možda bi trebalo optužiti navijače Hajduka za nedosljednost, možda bi ih trebalo pitati smatraju li da je normalno da u jednom trenutku utakmice prestanu navijati za svoj klub iz običnog razloga što momčad igra loše i gubi, pa makar i u nizu?

A možda bi bilo najjednostavnije prepričati svoju večer, jer ja odgovore nemam, drugi su plaćeni ili odabrani na izborima za to da odlučuju o daljnjim koracima. Sve odgovore koje sam imao sam napisao u svom prošlotjednom tekstu pod naslovom “Do Your Job”. Do Your Fuckin’ Job!!!

Moja večer je od onog trenutka kad je sve na današnjoj utakmici krenulo nizvodno bila slična kao i većine navijača Hajduka večeras.

Prvo suze sina na izlasku sa stadiona, kad nisam imao vremena razmišljati o besmislenosti situacije u kojoj se kapetan Hajduka nalazi u situaciji kad mu navijači viču da skine dres, a on je svjestan da ako skine dres, da je tek tad napravio smrtni grijeh, a ako ga ne skine, čeka ga nova porcija uvreda. Kvaka 22, u kojoj je kapetan postupio kapetanski i okrenuo momčad čelom nazad.

Volio bih da je kapetan ranije postupio kapetanski, pa nekome na terenu dao nogu u guzicu, ali to nije moje da odlučujem. U tom trenutku sam bio zaokupljen suzama svog sina, srce mi se kidalo i ništa drugo nije bilo važno.

Kad smo ušli u auto, sin se na zadnjem sjedalu nekako primirio, a onda sa suvozačkog sjedala, iz mraka, tihi jecaj moje zakonite, još suza za obrisati.

Sad bih ih ja trebao, kao tješiti, a ja imam želju otići tako na one stepenice na Sv. Jeri na Marjanu i biti sam, ne slušati nikoga, ne čitati ništa i ne misliti na ništa.

Samo ova noć da prođe.

Budi se u meni profesionalac u tom trenutku; “do Your job, Dvanaesti”…

Odvedem njih dvoje doma, pokupim akreditaciju koju nikad ne nosim sa sobom od kuće i okrenem se nazad na Poljud, sve u strahu što me tamo očekuje.

Pred stadionom sretnem službenog spikera, on mi kaže “Pressica ti je tek počela, Carillo je tek sad doša’.”

Popnem se tamo, da čovjeku barem stisnem ruku i pozdravim ga ako odlazi, ali u svakom slučaju želim čuti što će biti.

Shvatim da sam propustio samo prvo pitanje, i slušam pitanja, slušam i odgovore, a onda se događa ono što baca u vodu svu moju tugu, sav moj jad i čemer, ono što one suze moga sina i moje žene pretvara u dijamante, jer taj osjećaj tuge je neprocjenjiv.

Vidim zluradi osmijeh na licima zlih ljudi.

Zluradi osmijeh koji bih volio da mogu vidjeti svi oni koji su danas pljeskali igračima Rudeša a slali u neku stvar i upravu i igrače i trenera i oružara i fizioterapeuta.

Jer u tom trenutku se moj čemer i jad pretvara u bijes. Bijes koji me tjera naprijed. Bijes i na samog sebe što se nerviram, bijes na sve one koji ne odrađuju svoj posao dovoljno dobro i dopuštaju tim odvratnim i zlim ljudima da večeras likuju, bijes zbog kojeg sam ponosan što sam to što jesam.

Jer svatko onaj tko likuje večeras je zao čovjek. Bijes razumijem, tugu razumijem, jad i čemer razumijem, sve je to normalno, pa majkumu, u momentima izgledaju kao seljačka radna zadruga jutro nakon božićne pijanke.

Ali neću i ne mogu dopustiti da Zlo pobijedi. I zato, gospodo iz kluba, odradite svoj posao. Odredite smjer kojim namjeravate ići, i držite ga se. Ni slučajno ne donosite polovična ili alibi rješenja. Ako ide trener, onda idete svi, jer ovo vam je treći u malo vremena.

Zarežite tamo gdje najviše boli.

Ili otiđite svi, treće nema.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s