Kolo nesreće

“Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.”

Veliki Dubrovčanin je ovo napisao prije nekih 400 godina, a aktualnost i bezvremenost tih stihova potvrđuje se iz dana u dan.

Naš jedini problem je što se taj kotač povijesti u ovim krajevima toliko brzo vrti da je teško i pohvatati tko je sretan, tko je nesretan, tko dolazi, tko odlazi, tko je prav, a tko je kriv.

Ovo što se dogodilo sinoć samo je očekivana posljedica svega onoga što nas okružuje sve ovo vrijeme. Oni to osiguravaju svakim svojim potezom, bilo člankom u posebnim izdanjima izdavača koji drži odstupnicu Sauronu, bilo specijalnom emisijom, u koju se poziva jedan predstavnik Hajduka, a sedam Sauronovih sluga i jedan iz bivše garniture Hajduka, ne bi li se dokazalo da ovaj što predstavlja Hajduka zapravo ne predstavlja Hajduka.

S druge strane, potvrđuje se ono što svi oni koji razumiju što se događa u hrvatskom nogometu dobro znaju, a to je da je jedini pravi neprijatelj ovog nakaradnog sustava, i pri tom ne mislim samo na nogometni sustav – projekt direktne demokracije u Hajduku.

I sad, prije nego itko krene u priču o demagogiji kojom branim nekoga u Hajduku, odmah da kažem da nisam protiv smjena, dapače.

Ali sam za smjenu koja ima razumnu osnovu, hladnu analizu, i za to sam da napokon odu oni koji su pravi krivci, a ne da visi Pedro, a ostali da nastave po starom.

Kad je ovaj Nadzorni Odbor krenuo sa smjenama i iskorakom, krv mi je uzavrela. Na ćakuli sam postavio samo jedno jedino pitanje koje me je zanimalo: “jeste li sami ovo odlučili, ili je netko iz politike na neki način utjecao na vašu odluku.”

Jedan po jedan, nadzornici su pred nekoliko stotina onih koji su ih izabrali, potvrdili kako je to njihova autonomna odluka.

Moj dragi prijatelj, Renato Čupić koji tako često pogodi u srž problema je onda poentirao: “dakle, izvadili ste muda na stol i nešto odlučili. Jasno vam je što će vam se u ovom gradu dogoditi ako se pokaže da ste bili u krivu…”

Ne smatram (za sad) da su nadzornici učinili išta krivo, ali samo pokušavam dočarati tko je odgovoran za stanje u Hajduku. Ljudi su odlučili okrenuti kurs kluba u svojem smjeru i odlučili nešto što nije bilo jednostavno.

Sve što se događalo poslije je posljedica te njihove odluke.

Danas se već u cijelom gradu zna da je Carillo bivši. Evo, ja ne znam. Nitko iz nadzornog odbora mi to nije došapnuo, iz službenog Hajduka je muk, jedino što znam jest da “će predsjednik Kos tijekom nekoliko idućih dana pred Nadzorni odbor iznijeti daljnje korake.”

Sad je vrijeme da Hajduk pokaže da je avangarda na ovim prostorima.

Jer do sad je uvijek, ali baš uvijek, glavom u ovakvim situacijama plaćao trener, ponekad i sportski direktor.

I to nas je dovelo baš tamo odakle smo i krenuli.

Kako ide ona definicija ludosti koja je pripisana Einsteinu? “Raditi istu stvar uvijek iznova, a očekivati drugačije rezultate.”

Što je nadzorni odbor, predsjednik, tko li već, učinio na početku mandata? Promijenio trenera.

Što je učinjeno pred manje od godinu dana, kad je klub pogodila ista ovakva kriza? Promijenilo se trenera.

Gdje smo Nakon svega toga? Opet na početku.

I znate gdje ćemo biti za godinu dana ako se opet učini isto, a očekuje drugačiji rezultat? Na istom mjestu, jer to je neminovno. Istim postupkom rješavanja s istim varijablama, neminovno dolazite do istog rezultata.

Kad je otišao Tudor bio sam lud od muke. Jer sam htio da on bude taj koji će ostati trener barem pet godina i uvesti novi vjetar u Hajdukovu svlačionicu, u kojoj će napokon biti gazda trener, a ne nedorasli likovi koji su naučili pet na nogu, pa uz mentorstvo menadžera, agenata ili roditelja misle da su Bogom dani.

Kad je potjeran Burić, poludio sam još jednom, jer sam se nadao da će on biti taj koji će ostati barem pet godina, i promijeniti paradigmu u kojoj se prvo mijenja trenera, a onda se razmišlja o kadru kojim raspolaže.

Čak i kad je potjeran Pušnik, na valu nezadovoljstva nastalom zbog negledljivih igara, nisam bio sretan, jer sam već došao do faze da bih odabrao portira da upravlja svlačionicom, ali da mu se da autonomija na barem pet godina, ne bi li razmažena djeca koja sjednu i dure se ako ne dobiju čokoladicu za svaku dobro dodanu loptu, napokon shvatila da ne mogu biti važniji od trenera.

A sad se tjera trener koji je tim igračima dao više vrijednosti od bilo kojeg prije, koji je tu razmaženu i nedoraslu djecu štitio čak i sinoć, nakon utakmice u kojoj su ga igrači bušili toliko očito da je bilo bolno.

Evo jednostavne istine. Igrači, odnosno dobar dio njih, jer daleko od toga da se može sve trpati u isti koš, su slijedili trenera dok se nije ispalo iz Europe, jer su se nadali da će im se dogoditi što i Vlašiću. Vidjeli su da trener zna, vidjeli su da im vrijednost raste, vidjeli su da čak ni Rooney ne izgleda kao vanzemaljac, a znali su i da su agenti na tribinama. Nadali su se prolasku u skupinu, gdje će biti još agenata.

A onda ih više nije bilo briga. Vlašić je jedini otišao, a oni su shvatili ostatak sezone kao odrađivanje posla do sljedećeg nastupa pred agentima iz lože koji su jedini gledatelji koji njih inspiriraju.

Nisu ni navijači Hajduka drugačiji, da se razumijemo, odnosno većina njih, da ne trpamo sve u isti koš. Jer samo njih osam tisuća ne dijeli mišljenje onog dijela igrača koji misle da je sezona gotova nakon ispadanja iz Europe.

A ti navijači su opet samo ljudi sa svojim ogromnim emocijama, a tim emocijama upravlja ono što ih hrani svaki dan. A to su tekstovi i emisije onih na početku ovog teksta spomenuti, to je uporno ponavljanje kako je na Poljudu potres, a Hajduka vodi ulica.

Nas osam tisuća smo presjek ovog društva. Društvo je to koje bira ovakvu vlast, društvo je to koje je strašno korumpirano i neuspješno. Mi volimo misliti da je Hajduk nešto posebno, volimo misliti i da smo mi, navijači Hajduka nešto posebno.

Onda je vrijeme da to i pokažemo, vrijeme je da se izdignemo iznad prosjeka ovog društva kojim upravljaju zli medijski manipulatori koji nam tisuću tisuća puta ponavljaju laži, ne bi li nas uvjerili da je njihova laž jedina istina.

Vrijeme je da jednom u životu ne krećemo za masovnom euforijom, ni masovnom histerijom. Jer tim načinom smo tu gdje jesmo. Već smo krenuli nekoliko puta stazom koju su za nas utabali vrijedni medijski pregaoci, vrijeme je da jednom sami odaberemo svoj put, svojom glavom, bez ponavljanja laži koju smo tisuću puta čuli, i koja nam je u glavama prerasla u istinu.

Vrijeme je da shvatimo da istim postupkom nećemo doći do drugačijeg rezultata.

Da se vratimo na igrače. Samo nekolicina igrača zna da je onih osam tisuća koji su tu puno važnije od svih onih drugih koji dođu kad i agenti.

I tu nekolicinu igrača treba zadržati, baš kao i trenera koji konstantno priča kako je svaka utakmica važna. A ostalima pokazati vrata. Jer vrijeme je da se promijeni paradigma “neka visi Pedro”.

Jer ako se promijeni samo trener, jamčim da ćemo za šest mjeseci ili godinu dana opet biti u istoj situaciji.

A ako se provjetri svlačionica i zareže u nezdravo tkivo u njoj, možda ćemo opet biti drugi treći ili četvrti, ali ćemo barem biti ponosni na momčad koja nas predstavlja na terenu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s