Alaniza

Slaven Alfirević je u Slobodnoj Dalmaciji objavio sasvim korektnu, i po onim saznanjima koje ja imam, potpuno utemeljenu analizu Hajdukovih pojačanja, prinova i pridošlica u zadnjih par godina.

Kad se stvari analiziraju, umjesto da se Alanfordiziraju, onda se uzme više činjenica od samog krajnjeg rezultata, jer postupak rješavanja problema je uvijek važniji kad se pokušava usvojiti lekcija.

Jedan krivo prepisani minus može utjecati na krajnji rezultat, ali ako se dovoljno puta ponovi pravilan postupak, kad – tad će se doći do pravog rješenja.

I zato idemo analizirati sam postupak, idemo staviti stvari u pravu perspektivu i vidjeti gdje je to Hajduk bio, gdje je sad, i što ga još čeka.

Za početak, najskuplje plaćeni igrač Hajduka je Josip Radošević. On vjerojatno nije najbolji igrač Hajduka, ali sa svojim godinama, s time što je domaći momak, a na koncu i svojim igračkim kvalitetama, ima ugovor koji ima smisla, ako Hajduk želi rasti. Jer nije poanta da Zujo ima najveći ugovor, poanta je da jednog dana taj ugovor bude peti ili šesti po visini.

Iza njega su Marko Futacs i Borja Lopez, što ima logike. Futacs je definitivno kvaliteta više, match winner, i čovjek koji diže vrijednost suigračima. Ante Erceg, kojemu je ugovor po visini odmah iza Futacsevom, dobar dio svojeg uzleta može zahvaliti stasitom Mađaru. O uzletu Nikole Vlašića, ne treba niti trošiti riječi.

Hajduk bi, po mojem skromnom mišljenu, trebao pokazati veličinu i Marku ponuditi novi ugovor i prije nego se vrati na teren.

Što se Borje tiče, mislim da je pokazao koliko zna, ali i koliko je sklon oscilacijama. Ne može se samo njega kriviti, jer obrana je toliko vezana uz stanje cijele momčadi, da je teško kriviti samo njega ili kapetana Nižića za činjenicu da u zadnje vrijeme obrana opet izgleda kao u ono doba kad su stoperi ostavljani da čuvaju prostor dovoljan za slijetanje Tupoljeva.

Iza njih je Hugo Almeida, o kojem ćemo pravu analizu moći dati tek na koncu sezone, mislim da bi bilo neozbiljno ocjenjivati nakon jedva dva mjeseca. Sjetimo se ocjena koje je dobivao Futacs u početku. Hugo je doveden kao instant rješenje, pa neće imati toliko vremena, ali do konca sezone je još puno, pa dajmo malo strpljenja barem jednom u životu.

Za igrače koji su plaćeni manje od 100 tisuća eura po sezoni doista ne mislim da treba raditi posebne analize, jer to spada u domenu pokušaja i promašaja, riječ je o za evropske nogometne prilike plaćama koje se daju juniorima.

Preko te cifre, navodno, imaju još Barry, Nižić, Savvas, Said i Ohandza. Kažem navodno, jer bez obzira na to što doista vjerujem kvaliteti informacije koju ima Alfirević, ograđujem se, kao Vlahov kad kaže da je grad Split možda talac terorista iz Torcide.

Ohandza je po mojem skromnom mišljenju jedina prava greška ove garniture, jer nakon potpisivanja ugovora, Franck ničim nije pokazao da ga zaslužuje. Možda nas sve iznenadi, možda pokaže opet onaj potencijal koji je pokazivao u nekoliko bljeskova, ali polako sumnjam u njega i njegovu želju za tim.

Kapetan je imao ponudu za otići, i u godinama je kad je zaslužio biti honoriran za staž. O njegovim kvalitetama mi je teško govoriti, jer bilo je tu svakakvih partija, ali on je realno, najmanji problem.

Savvas je još jedna enigma. Ja sam prvi imao moment kad sam se posipao pepelom nakon kritika koje sam mu upućivao, a sad mi se čini da kopni fizički. Odigra izvrsno prvo poluvrijeme, ali ostaje bez snage kako utakmica protječe i tu mi puno toga nije jasno zapravo.

O Saidu iskreno ne znam što bih rekao. Dobar je to igrač, mlad je to igrač, na terenu je ponekad pokazivao želju kao da je odrastao u Radunici, a ponekad je izgledao kao nezainteresirani prolaznik. Na koncu doista ne znam kakav je on u svlačionici, i što se to događalo da je uklonjen.

Barry je, uz Radoševića trenutno i financijski i igrački najveći potencijal ovog Hajduka. Statistike pokazuju koliko je važan za igru Hajduka, mlad je igrač, reprezentativac svoje zemlje, dakle pravi potencijal za prodaju. Kad bude odlazio, a otići će sigurno jednog dana, Hajduk će dobiti barem 50% više od svega onog što je u njega uložio.

Ovdje ću se na trenutak zaustaviti.

Jer ova posljednja rečenica iz prethodnog pasusa je ključna za budućnost i održivost Hajduka. Treba uzeti u obzir da Hajduk nije bogat klub, treba se uvijek i iznova podsjećati da Hajduk djeluje u Hrvatskoj, zemlji nestabilne ekonomije, da je stacioniran u Splitu, gradu koji nema više od dvije ili tri ozbiljne tvrtke u svojem okruženju, te da svima njima u svakom trenutku budućnost može biti zaljuljana potezom pera nekog pametnjakovića s Markovog Trga.

Treba uzeti u obzir da je Hajduk još uvijek negdje na rubu oštrice, jer dugovi su tek riješeni, tj. navodno su riješeni, jer ni tu informaciju nemam potvrđenu, ako su lagali mene i ja lažem vas.

Treba uzeti u obzir da se Hajduk natječe u nepravednom natjecanju, u kojem nisu svi jednaki, treba uzeti u obzir da Hajduk nema nikakvu pravnu zaštitu, i da u svakom trenutku netko u savezu može dignuti nogu i označiti teritorij, opaliti besmislenu ili smislenu kaznu, jer sustav je tako postavljen.

Samo iz straha od mase koju Hajduk ima iza sebe i samo zbog političke moći koju taj broj potencijalnih glasova nosi, ne usude se ići svom snagom prema klubu, ali grickaju ga gdje god i kad god se sjete.

I zato, Hajduk mora biti samoodrživ. Hajduk kad potpiše igrača, ma koji on to bio, mora procijeniti je li taj igrač kratkoročno isplativ, je li dugoročno isplativ, ili je netko tko će biti temelj uspjeha za sve druge koji će doći ili otići.

Nemojte ovo što ću sad napisati uzeti kao neko mudrovanje i nemojte se hvatati za imena, jer navodim ovo kao primjer, ali npr. Radošević, Futacs i Erceg mogu biti igrači kojima Hajduk može ponuditi dugoročne visoke ugovore.

Jer uz njih će svi oni koji će doći biti bolji nego su inače, ili će postati bolji nego prije a njihovom prodajom se jednostavno neće dobiti neki veliki novac.

Kao što sam već spomenuo, Futacs je sam sebe praktički već isplatio kad je podigao vrijednost Vlašiću. Sutra uz njega jedan Teklić može izgledati puno bolje, jer će mu Marko osiguravati dovoljno prostora. Isto tako, Teklić će lakše odigravati riskantnije i kvalitetnije ako mu leđa čuva Radošević nego Jefferson, te ako mu prostor otvara Erceg koji će odraditi 30 sprinteva, nego neki xyić koji će ih odraditi 15.

U svemu ovome važna je i strategija, cilj koji se postavlja pred momčad.

Cilj je od strane sportskog direktora i predsjednika jasno postavljen još na samom početku. To je nešto što se stalno zaboravlja i što se stalno preskače, iako je dovoljno puta već ponovljeno. Cilj je svake sezone osvojiti dva ili tri boda više nego prošle.
Jednostavan je to cilj, realan i razuman. Cilj je to koji, ako se ostvaruje, neminovno vodi tome da Hajduk postane prvak za dvije, tri, četiri ili možda već one godine kad će Dinamu biti onemogućeno da osvaja bodove na razini raznih CSKA-ova iz propalih sustava.

U svemu ovome ne treba ispustiti iz vida činjenicu da, kada se analizira i sam rezultat, treba znati da je Hajdukova momčad još uvijek treća najskuplja u državi. Ma koliko se to pokušavalo spinovima sakriti ili izokrenuti.

I sad dolazimo do ključnog trenutka.

Ulaganje u trenera. Koliko treba biti plaćen trener Hajduka i koji je to kriterij koji će biti ključan za odabir osobe koja će voditi prvu momčad? Koji je cilj koji će biti postavljen pred njega?

Ako je cilj samo osvajati bodove, onda se ne može od trenera tražiti da razvija mlade igrače. Ako je razvoj mladih igrača, onda treba biti spreman žrtvovati bodove. Ako je to i jedno i drugo, onda se traži izuzetno mnogo, i onda takvog trenera treba jako skupo platiti i dati mu odriješene ruke.

Moje skromno mišljenje je da Hajduku ne treba veliki trener. Smatram da Hajduku treba trener koji će puno raditi, koji će biti staložen i štititi svoje igrače, da mu treba trener koji se neće razbacivati velikim riječima.

I moje mišljenje je da Hajduku treba trener koji će dobiti svlačionicu u koji će biti gazda, u kojoj ga se neće onemogućiti da radi onako kako je on to zamislio zato što je izgubio jednu ili dvije utakmice ili zato što su novine i alanizatori zaključili da se igra loše.

Moje mišljenje je da Hajduku treba trener koji će ostati nakon što prođe i izađe iz barem tri ili četiri rezultatske krize, ili krize igre. Jer jedino tada će trener Hajduka moći biti gazda u svlačionici.

Jer u svlačionici gazda mora biti trener. Ni igrači, ni navijači, ni predsjednik, a bogme ni agenti.

I sad ću ponoviti ono što sam napisao par tjedana nakon promjene uprave u Hajduku.

Pogriješilo se kad se smijenilo Burića. Ne zato što smatram da je Burić neki genijalac, dapače. Ali smatram da je dovoljno kvalitetan da ne bismo bili ni bolji ni lošiji no što smo bili od kad je on otišao.

A poslala bi se prava poruka o kontinuitetu, poslala bi se poruka o tome da je trener nedodirljiv.

I uštedjelo bi se nešto novaca.

Koji bi onda mogli biti usmjereni tamo gdje se novac proizvodi, pa bi se imalo novca da se riješi problem u maloprodaji i marketingu, gdje se gleda na svaku kunu i gdje se besmisleno štedi, umjesto da se uloži, jer to je mjesto gdje se novac zarađuje.

A novci se trebaju zaraditi, jer inače ćemo se vratiti u vremena kad se šminkala fasada dok je temelj propadao.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s