Naša dica

Nakon konferencije za medije koju je jutros odradio trener Kopić, zaključujem da čovjek govori razumno, pametno i staloženo, sa stajališta struke i bez nepotrebnih velikih riječi. Baš kao što je govorio i trener Carillo, baš kao što je govorio i trener Burić.

Od srca želim da Željko Kopić ne doživi sudbinu dvojice spomenutih i da ostane na kormilu Hajduka barem pet godina, baš kao što sam to želio i dvojici spomenutih.

Netko mi je zamjerio kad sam na dan promocije Željka Kopića na mjesto trenera Hajduka, zaželio da gospodin Kopić bude uspješniji i od Tomislava Ivića. Odmah je bilo grintanja.

Baš kao što more ljudi oko Hajduka grinta na bilo koji potez uprave, trenera, igrača, šefa maloprodaje, šišača trave ili onog što nosi glavu od Rica.

Baš bih volio saznati što je sporno u mojoj želji da Željko Kopić na klupi Hajduka nadmaši Tomislava Ivića. Što bi bilo da sam npr. Ivanu Prtajinu zaželio da nadmaši Zlatka Vujovića čiji broj ponosno nosi, ili da zaželim nekom junioru da odigra više utakmica i zabije više golova od Frane Matošića?

A zamislimo da Letici zaželim da bude veći od Beare?

Svetogrđe!

A ti Beara, Vujović i Matošić bi bili najsretniji da se to dogodi.

Puno puta sam napisao da se vremena ne mogu uspoređivati. Nema više onog vremena kad su Matošić, Broketa i Vukas igrali za par kila mesa i malo bolju plaću od nekakve liječničke. Nema više vremena kad igrači nisu smjeli otići iz zemlje prije dvadesetsedmog rođendana.

Nema, na koncu više ni vremena kad je Hajduk njegovim tićima bio sve na svijetu, jer današnji klinci su previše zatrovani marketinškom promocijom nekih tame Reala, Barcelone, Liverpoola i Manchester Uniteda.

Sve što Hajduk sada ima je ta emocija, zahvaljujući kojoj se barem malo može nositi s tim novcima i blještavilom koje nude tvornice novca koje s nogometom imaju veze koliko i Olimpijske Igre s olimpijskim duhom Pierre De Cubertina.

A mi nikako da se oslobodimo tih utega prošlosti, te priče o “starim dobrim vremenima”. Stalno nam je prodaju tipovi, koji se, gle slučajnosti, najviše upiru dokazati kako je kapitalizam i jedan gazda jedino rješenje. Naravno, ti tipovi su najčešće svojedobno bili partijski funkcioneri, pa ih ja baš i ne uzimam ozbiljno.

Međutim, ta priča je stalna i stalno se uspoređujemo s vremenom kad je kompletan svjetski nogomet bio poluamaterski, pa su jugoslavenski klubovi, zahvaljujući propisima jednopartijske i na koncu, nedemokratske zemlje, imali šansu za uspjeh.
U međuvremenu, kod nas se promijenio sustav, ali mentalni sklopovi su ostali isti. Hajduk je trenutno jedan od rijetkih održivih sportskih projekata u Hrvatskoj, ako ne i jedini. Teško je to shvatiti baš svakome, posebno dok na dnevnoj bazi čita o potresima i porazu projekta s Poljuda, ali to je notorna činjenica.

Mi, navijači Hajduka toga smo većinom svjesni, ali teško je ostati miran i staložen uz svu tu topničku paljbu mainstream medija koja nas obasipa bez prestanka.

Na sve grintamo, pa često sami napravimo atmosferu u kojoj ta naša dica, za koju bismo tako rado htjeli da nadmaše sve te Matošiće, Nadoveze, Žungule i Vujoviće, odrastaju uz jednu psihozu koja im sigurno ne pomaže vezati se uz Hajduka na pravi način.

Lako je meni shvatiti da je sve to grintanje proizašlo iz prevelike ljubavi, ali imam osjećaj da nam je prešlo u naviku, jer više se malo tko i sjeća vremena kad se nije imalo na što grintati, iako mi tvrde da postoji cijela jedna generacija navijača Hajduka koja tvrdi da je Ivić uništio generaciju iz sedamdesetih, koja bi s boljim trenerom osvojila barem dvije ili tri evropske titule.

Vrijeme je da prestanemo grintati baš na sve.

Vrijeme je da našoj dici omogućimo odrastanje uz klub koji će u njihovim očima biti veći i bolji od svog tog umjetnog blještavila stranih klubova, a da o trulim domaćim predstavnicima koje im se prodaju za uspješne projekte, da ne govorim.

Pokušajmo pomoći da Hajduk postane ono što mu svi želimo, umjesto da dokazujemo da smo u pravu, pokušajmo ne biti neprijatelji jedni drugima, jer neprijatelja ima dovoljno i bez nas samih.

Prestanimo se ponositi činjenicom da je raditi ili igrati u Hajduku deset puta teže nego u bilo kojem drugom klubu.

Pokušajmo jednom smanjiti taj pritisak.

Pa nas naša dica možda i iznenade.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s