Kvislinške sonate i splitski đir

Pišu se hvalospjevi naveliko, traže se titule, sapunaju se daske i priprema teren za neke buduće, katastrofične naslove.

Medijski ciklusi oko Hajduka su već tako predvidljivi da postaje dosadno.

Pred svaki početak sezone, polusezone, u svakoj prigodi, pumpa se euforija i podiže letvica očekivanja do neba. Hajduk je doveo jednog bivšeg igrača solidnih referenci i dvojicu nepoznanica. Prodao je ponajboljeg igrača. Dvanaest je bodova iza lidera, ne samo svojom krivicom, izgleda da stalno to zaboravljamo.

Ne treba uopće to sve skupa detaljno analizirati da bi se došlo do zaključka kako razloga za euforiju – nema. Očekivati trofeje i titule je besmisleno u ovoj konstelaciji snaga u HNS-u. I dalje je to momčad koja pored Dinamovog budžeta i saveza koji je servis samo jedne ideje nema apsolutno nikakve šanse za rezultatski uspjeh.

Ponavljam, nema šanse. Teoretske.

Čemu onda takvi naslovi, čemu tekstovi o šampionskom Hajduku? Pa jednostavno, priprema terena za ono što dolazi kod prvog poraza, kiksa ili dva – bacanje u blato. A što se s veće visine baca nekog u blato, to je onaj blatnjavi buć jači, a blato se razbaca na to veću površinu, pa se blatom da nabaciti i na sve one iole uključene u djelovanje oko Hajduka.

Jer na koncu, oni koji žele ovakvog Hajduka i jesu pravi cilj. Ne smeta ovima koji sad pišu hvalospjeve ne bi li se kasnije efektnije nabacivali blatom Hajduk kao takav, njima smeta Hajduk koji je ovakav kakav jest – van njihove kontrole i bez koristi za njihove sitne interese.

Da se razumijemo, mislim i ja da Hajduk raste i da ide u dobrom smjeru. Doduše, ja želim i dalje vidjeti kontinuitet struke barem pet godina, tim više se grozim saznanja da Mario Branco po svemu sudeći, nije siguran na svojoj poziciji. Ipak, bez čišćenja u Hiltonu, nema mogućnosti da Hajduk išta uradi na terenu. Kup kao takav, meni je nezanimljiv, bilo bi ga lijepo osvojiti, ali ne smatram to nikakvim razlogom za neko posebno slavlje, čak i ako se dogodi.

I zato, pokušajmo se, kao navijači, baviti onim na što možemo utjecati. Učlaniti još jednog člana. Pa onda opet. Nekako se stalno provlači teza po kojoj je najmanje članova iz Splita. To je notorna neistina, jer logično je da je članova iz Splita najviše, međutim postoji jedna druga istina – iz Splita ih jest premalo u odnosu na to koliko bi ih trebalo biti.

Puno je razloga za to, a za shvatiti razlog tomu, trebalo bi analizirati mentalitet Splita i Splićana, trebalo bi shvatiti ovaj grad, a na koncu se sve svodi na ono – „ne moš ti to razumit…“

Ja ne mogu, a živim u ovom gradu već puna četiri desetljeća i kusur. I zato, Splićani dragi što vam je Hajduk na bilo koji način dio života, čak i ako niste redoviti na Poljudu, čak i ako vam je naporna ta priča oko Hajduka – učlanite se.

To je stvar načela, to je stvar stava – jer ne treba baš uvijek biti kontra, ponekad se treba biti konstruktivan. Ako ne djelujemo danas, sutra će netko drugi morati raditi dupli posao za ispraviti naše nedjelovanje. Ako ne shvaćate, pričekajte buru, koja će nam vratiti smrad koji sad južina nosi prema Solinu i Kaštelima.

Lokacije su na slici. Pokrenite se. Ne dajte da se nabacuju blatom i škovacama po vašem gradu i po vašem klubu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s