Novinarstvo, a ne demagogija

Za one koji do sad nisu shvatili, razlog zbog kojeg sam bez problema prihvatio titulu polunovinara nije taj što ja sebe ne smatram novinarom, nego što se more mojih polukolega bez problema naziva novinarima, dok su ništa drugo dočim produžene ruke partikularnih interesa.

Napisati vijest, reportažu, napraviti suvisao intervju ili ne daj Bože napisati smislenu kolumnu, to je tehnika koju svatko može naučiti.

Ono što novinara čini novinarom jest težnja da se rasvijetle nepoznate činjenice u javnom interesu. Ponovit ću: u javnom interesu.

Ta težnja mora biti motivirana onim nagonom koji svaki pravi novinar ima, koji ga tjera da propitkuje svaku informaciju i da provjeri svaku činjenicu.

Naravno, vrlo je važno da novinar bude neovisan, i pri tome ne mislim samo na one tipove koji primaju novac ili usluge od nekoga ne bi li iskrivili neku činjenicu ili nešto prešutjeli, jer u tom slučaju govorimo o onima koji s novinarstvom imaju veze koliko i ja sa sinkroniziranim plivanjem i kvantnom fizikom.

Mislim pritom na neovisnost od tuđeg mišljenja, na neovisnost od straha što će susjedi reći, (banaliziram stvar namjerno, ali jasno vam je o čemu govorim), straha od neprihvaćanja u društvu kao takvome.

Čemu cijeli ovaj pompozni uvod, možda se pitate? Ajmo to ostaviti za kraj.

Kako sam više – manje život proveo kao autsajder, ne pada mi teško biti neprihvaćen i neshvaćen baš jako ozbiljno od tipova koji sebe shvaćaju ozbiljno.

S druge strane, kada se družim s kolegama s nogometplusa, kada se čujem s pojedinim veličinama hrvatskog novinarstva, opet me je na neki način sram reći da sam novinar, jer oni to rade puno ozbiljnije i sustavnije od mene.

I zato, kad je došao poziv od glavnog urednika nogometplusa, kada me pozvao da surađujemo oko projekta emisije o Hajduku, bio sam stvarno počašćen.

Ušli smo u taj projekt kao grlom u jagode, svjesni svih prednosti i nedostataka. Svjesni da smo svi zajedno, nimalo slučajno, proglašeni „Hajdukovim portalima“, „produženom rukom Hajdukove P.R. službe“, gle čuda, baš od tipova koji su ništa drugo nego tužni ostaci novinarske struke u Hrvata koja se odavno prodala za malo kuna ili malo sitnih privilegija.

Meni osobno je jučerašnja emisija u čijoj sam pripremi i realizaciji sudjelovao iza kulisa bila teža u smislu treme i panike od onih prvih emisija uživo koje sam odrađivao na legendarnom i nikad prežaljenom Radiju KL – Eurodom.

Manju tremu sam imao kad sam prvi put intervjuirao gradonačelnika Splita, nego jučer kad sam sjedio u režiji i gledao Bojana kako odrađuje razgovor o kojem većina sportskih novinara u zemlji može samo sanjati.

I to je ono o čemu sam želio zapravo pisati, o činjenici da među onima koje svekolika javnost doživljava kao navijače, kao pristrane tipove, ima više pravih i objektivnih novinara, nego među onima koji se nazivaju takvima.

Jedan ortodoksni navijač Hajduka sinoć dva sata rešeta pitanjima, konkretnim i nimalo ugodnim pitanjima predsjednika svojeg kluba. I nikome, baš nikome od navijača Hajduka to nije sporno, dapače, mnogi smatraju da ga je i previše štedio.

Zamislite koja je to avangarda. U zemlji u kojoj se sve svodi na biranje strana, u smislu ako nisi s nama – protiv nas si, ako si spomenuo nešto što nekome ne odgovara, smještaju te u lijevi ili desni, crveni ili plavi, južni ili sjeverni tabor, i po tome ti sude sve što radiš, postoji grupa ljudi koja je svjesna da samo kritičkim promišljanjem i preispitivanjem svega što radi može doći do kvalitetnijih rješenja.

I zato, na stranu simpatije ili antipatije prema Ivanu Kosu – ovdje pričamo o činjenici da je predsjednik uprave Hajduka sjedio dva sata pred neovisnim novinarom, koji više od svega želi dobro Hajduku i pustio da ga pita sve što mu padne na pamet.

Ivan Kos sigurno neće doživotno biti predsjednik Hajduka, ali tko god bio predsjednik Hajduka u budućnosti, neće smjeti ni moći ići ispod tog standarda. Pred neovisne novinare, pred članove i izvoli predstaviti što radite, koji su vam ciljevi i kako do njih mislite doći.

Što se nas novinara i polunovinara tiče, nadam se da je standard postavljen još više. Nema naručenih pitanja, nema nikakvih privilegija koje tražimo, samo interes javnosti.

Nemam uopće iluzije da će itko ovaj naš mali projekt podržati onako zdušno kako bih ja to želio. Ali ne brinem se radi toga, znam ja još projekata koji su započinjali i s manje podrške, a sad su tako veliki da se mase upinju dokazati kako su tu bili od početka i podržavali ih.

Da se vratim na cijelu onu litaniju iz uvoda – novinarstvo je mjerljiva stvar. Nije to samo stvar toga koliko ste tekstova, reportaža, javljanja uživo ili prijenosa uradili. Stvar je onoga što ste napisali, rekli ili snimili. Ako izražavate neki stav, ili ako nešto podržavate, pa se svakih nekoliko mjeseci morate prati od toga što ste rekli ili napisali – onda ste loš novinar. Vrlo jednostavna stvar.

Radi toga se bilježim sa štovanjem dana dvadesetdrugi veljače godine Gospodnje 2018. Čisto da jednog dana mogu reći – jesam li vam rekao da će to biti veliko.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s