Priča o dva grada

„It was the best of times, it was the worst of times, it was the age of wisdom, it was the age of foolishness, it was the epoch of belief, it was the epoch of incredulity, it was the season of Light, it was the season of Darkness, it was the spring of hope, it was the winter of despair, we had everything before us, we had nothing before us, we were all going direct to Heaven, we were all going direct the other way…“
(Charles Dickens, „A Tale of Two Cities“)

Naslov današnje kolumne nisam uopće slučajno odabrao, a onda mi je ovaj citat jednostavno došao kao naručen, jer uvjeren sam da će ovo vrijeme u povijesti Hajduka jednog dana opisivati ovako kako je jedan od najvećih pisaca engleskog govornog područja opisivao vrijeme francuske revolucije.

Na neki način, o stvarima je puno lakše pisati s vremenske distance, biti general poslije bitke. Dok se stvari događaju, treba imati poseban instinkt za opisati stvari onakvima kakve jesu. To je onaj sitan detalj koji odvaja novinare i kroničare od zapisničara i piskarala.

U vrijeme francuske revolucije, britanske novine, prirodom stvari u vlasništvu i pod kontrolom buržoazije, imale su neodlučan stav prema revoluciji u mrskoj kraljevini s druge strane Kanala. Naravno, bili su oduševljeni što će neprijateljski monarh ostati bez glave, ali ubrzo, kad su shvatili da revolucija može inspirirati i poslovično nemirne bodule na slične eskapade, novine mijenjaju stav i revolucionari postaju omraženiji od francuskog kralja.

Nekako tako je kod nas dočekan i ovaj mali, a tako veliki projekt demokratskog i narodnog kluba. U početku je svima bio simpatičan (pri tom ne mislim na medije, jer oni su tu od početka pa zauvijek u službi Njegovog Veličanstva Profita – s tek nekoliko marginalnih izuzetaka), ali kad je stvar zapravo uspjela, i kad su ljudi počeli shvaćati da mi mislimo ozbiljno s tom transparentnošću, poštenjem i stručnošću, počela je panika.

Jer u takvom sustavu bi trebalo raditi i zaraditi svoju plaću. Ne bi bilo rada na crno, ne bi bilo sigurnih državnih plaća koje nisu pokrivene razumnim budžetom, ne bi bilo bolovanja u državnoj firmi i rada u fušu u isto doba.

Ne bi bilo iznajmljivanja na crno, ne bi bilo sitnog mita za svakog fakin javnog službenika kojem se ćefne ne odraditi nešto ako ne dobije svoj zubić, ma koliko sitan bio. Ne bi bilo privilegija za podobne i za nesposobne.


Odoh daleko. Krene mene tako kad shvatim koliko smo sami i koliko nas ne podnose.

 

A zapravo sam htio reći kako kod nas mediji isto imaju dvostruke standarde. Zamislite da je netko namlatio trenera Kopića. Zamislite da u novinama izađe da su to bili ljudi bliski nekom igraču Hajduka. I da taj igrač dobije papire i u roku od tri dana završi u recimo Rijeci.

Zamislite koji bi to potres u Splitu bio. Ne bi bilo dovoljno tinte koliko bi naslovi bili veliki po tiskovinama, a ekskluzive, i ultra turbo prijelomne vijesti bi vrištale preko naslovnica portala. A u Zagrebu, gradu koji je valjda zbog onog velikog potresa 1880 navikao i na gore, takav događaj se jedva i zabilježi.

I zato, moramo stvari rješavati između sebe na miran način. Ako se između sebe lako dijelimo, među ovakvim bijelim psinama koje nas vrebaju, pojest će nas dok kažemo kodeks.

Za konac, nema mi druge nego još jednom citirati velikog gospodina Dickensa;

„Mi kujemo lance koje nosimo tijekom života.“

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s