We shall overcome!

Krenuo sam na put sa svoja četiri prijatelja, put na kojem smo u dva dana napravili samo nešto sitno manje od 1500 kilometara, put na kojem smo nas petorica odraslih ljudi, prosjekom godina debelo iznad 38 bili maltretirani od policije, ponižavani od redara, krivo gledani od sunarodnjaka dok smo šetali po Vukovaru (nisu se usudili), pokradeni od organizatora cijelog tog događaja, put na kojem nismo bili jedini koji smo se na povratku osjećali kao pregaženi od sile koja djeluje nezaustavljivo.

Ne znam što se još trebalo dogoditi da bi put bio opisan kao grozan?

Možda bi trebalo spomenuti da sam imao probavne smetnje cijeli jučerašnji dan? Možda bi trebalo spomenuti da sam po izlasku sa stadiona, dok su moji suputnici pokušavali ghandijevski probiti policijsku blokadu i stupidno sprečavanje pokislih i bijesnih ljudi pri pokušaju pristupa vlastitim automobilima, zario glavu u šake i plakao još jednom od bijesa?

Možda bi trebalo spomenuti da nas je do Zagreba pratilo grmljavinsko nevrijeme, s kišom koja se ne da obrisati brisačima, da su policajci zatvorili pola benzinskih postaja po putu, a da nas je kroz Liku i dobar dio Dalmacije gušila teška magluština?

Možda bi trebalo spomenuti da na povratku nismo niti sjeli pojesti nešto, jer smo žurili da ne bismo naletjeli na zatvoren Sv. Rok kao dobar dio onih koji su bili sporiji od nas? (Hvala Željane na informaciji)

Možda bi trebalo spomenuti i činjenicu da smo na stadionu doživjeli još jednu oružanu pljačku od tipova koji bi trebali biti djelitelji pravde, možda bi trebalo spomenuti da smo u trenutku bili toliko bijesni da su neki od nas mjerili onako odoka visinu one istočne tribine i razmišljali o skoku u parter?

Možda bi trebalo spomenuti da je najam automobila, korištenje autoceste, ulaznica za utakmicu, noćenje u apartmanu, ručak u Vukovaru, benzin, pića u Đakovu, kave po putu, nešto i koštalo?

Možda bi trebalo spomenuti da smo po prvi put od kad idemo na ove događaje, a hvala lijepo, idemo sad već gotovo 30 godina, doživjeli da ama baš nitko od bliskih nije rekao „što vam to treba“ ili „Hajduk će vam dat kruha“?

Poruke koje su stizale od kuće bile su pune bijesa, podrške i sućuti. Malo tko je ostao u našoj okolini tko ne shvaća protiv čega i protiv koga se borimo.

I kad ovo sve sagledam, kad shvatim da sam neispavan, da me leđa bole kao rijetko kad u zadnjih desetak godina, kad osjećam da mi je probava u stanju kojem ne bih poželio ni HNS-ovim sucima (dobro, bih, poželio bih im i gore, ali dobra je usporedba – šta sad?), kad shvatim da je stanje obiteljske blagajne ozbiljno narušeno, kad shvatim da smo opet pokradeni, trebalo bi sjesti i razmisliti što i kako dalje, trebalo bi se upitati kako to sve skupa popraviti.

A odluka je pala još sinoć, kad sam onako pokisao, uplakan, kad sam se (nakon što tri ipo sata nisam ni kapi tekućine imao prilike popiti) napio vode iz nečije, tko zna čije, odbačene i poluprazne boce vode koju sam pronašao na podu pri izlasku sa stadiona.

Sjeo sam u auto i odlučio. Jedva čekam ići opet, jer ne dam im da mi ubiju ovaj duh. Ne dam.

Jači smo od vas, jer znamo što je ljubav.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s