Rebel Rebel, how could they know..?

Kad sam se hvatao ovog malog pothvata pisanja o Hajduku, jedan dragi čovjek mi je rekao da se hvatam teške zadaće, da mi ne bi bio u koži, a i da pazim da ne izgorim. Bilo je to prije nešto manje od dvije godine i u ovo vrijeme sam puno puta razmišljao o njegovim riječima.

Često, kad sam htio odustati, sjetio bih se njegovog upozorenja, i nešto u meni bi se javilo i reklo: e nećeš, Debeli, nećeš. Nećeš dat gušta nikome.

Moj otac je u ovaj grad stigao s prvog Brača prije nešto manje od šezdeset godina, klinac iz Novog Sela koji je u gradu lavova i hijena, kakav je Split uvijek bio, morao izboriti svoje mjesto pod suncem. Često mi je govorio o tome kako je nezgodno probijati se sam, u novoj sredini, ali kad imaš to nešto u sebi, neki taj gen koji zna da u ovoj okolini moraš ostati svoj ili te nema, onda problema nema.

Odgojio me na pričama o ovom gradu, na pričama o Hajduku koji se nikome ne da, na pričama o Splitu koji je takav kakav jest, i koji nikoga ne priznaje osim pod svojim uvjetima. Pričao mi je kako su Bajdu Vukasa prihvatili kao najboljega tek nakon što su ga doveli u plićak Bačvica i dali mu onaj plastični balun koji je gotovo pa nemoguće kontrolirati, a on i tamo bio najbolji.

Pričao mi je o braći Bego od kojih su strepile i veličine kao Džajić i Šekularac, jer znalo se da kad igraš kraj plinare da su pravila drugačija i da tu ili jesi ili nisi.

Današnji Split me često rastuži. Sjećam se priče Gorana Ivaniševića ili Tona Kukoča, tako svejedno, koji su svojedobno pričali o tome kako nigdje na svijetu ne mogu proći ulicom bez da ih ne opsjedaju za autograme ili fotografiranje, a preko rive prođu nezapaženo, čak ponekad i uz onaj specijalni komentar moguć samo u Dalmaciji; „a vidi ovoga, da šta valja, ne bi šeta ovuda“.

A danas čitam kako je neka „Instagram zvijezda“ stigla u Split i da su curice i dječaci čekali red u nekom trgovačkom centru ne bi li se fotografirali s njom. Godine indoktrinacije putem medija su učinile svoje.

Nekad je Split bio glavna zvijezda, a svi drugi su samo prolaznici.

O tom, nekadašnjem Splitu može se još samo ponegdje čuti ili pročitati, postoje neki ljudi koji baštine taj dišpet, taj otpor, to „uvik kontra“ raspoloženje i duh ovoga grada.

Postoji ta Torcida koja se ne da nikome, postoji taj Naš Hajduk koji čuva uspomenu i zalog za budućnost tog dišpeta.

Prošetali smo danas nas nekoliko novinara s vodičima gradom, čuo sam priče koje sam ja osobno puno puta čuo, ali opet su mi dlake na rukama otišle do kuta od devedeset stupnjeva dok sam slušao priču o momcima koji nisu htjeli pozdraviti fašističkim pozdravom usred Rima, iako su to od njih tražili iz državne ambasade, iako su tako prije i poslije njih tamo pozdravljali i Englezi i Francuzi i svi drugi.

Slušali smo o crvenom, crnom i žutom Peristilu, slušali smo o „Kraljici Lopte“, slušali smo o kavani Troccoli, osnivanju Torcide i otkupu dionica, slušali smo…

Ma neću vam sve prepričati.

Dišpet Tura, tj Rebel Tour je nešto što morate otići i doživjeti, a još važnije je – morate preporučiti onima koji su možda izgubili onu iskru u oku, onaj dišpet i bunt u sebi, onima koji možda ne znaju za koji klub zapravo navijaju i koji je to monstrum od grada u kojem taj klub živi već sto i kusur godina.

I sve je mlađi, godinama usprkos, zahvaljujući curama i momcima koji ne trče da bi se slikali s instant zvijezdama, nego čuvaju uspomenu i rade zalog za vječnost zvijezda koje imamo tu pored sebe: Split, Dalmacija i Hajduk.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s