Jedan od mnogih

 

Umoran sam.

Umoran sam od svega. Od ove zemlje koja nagrađuje podobne a ne sposobne, od ljudi koji to šutke prihvaćaju, od tipova koji sve znaju a nisu postigli ništa, od krivih ljudi na krivom mjestu, od činjenice da nam sudbinu kroje lošiji od nas.

Umoran sam da me kradu na dnevnoj razini, a oni koje imam da me brane to šutke gledaju. Umoran sam da me uvjeravaju da će biti bolje.

Umoran sam od svega, ljudi.

A moj prijatelj koji živi otprilike šesnaest tisuća kilometara od doma je umoran jer je navio sat u ponedjeljak ujutro u 4.45, iako radi tek od devet, kao i sav normalan svijet u Victoriji. Pa je ustao, tiho skuhao kavu da ne probudi ženu i kćer, pa upalio laptop da bi pogledao utakmicu.

Nakon utakmice bio je grintav, ali nije bilo puno vremena, radni tjedan počinje, a nema kruha bez rada. Bar ne u Australiji.

Kod nas se može. Tamo ne. I tako je sad on već odradio svoj radni dan, dok smo mi pokušavali zaspati. Pa mi je palo na pamet da bi se utakmice Hajduka mogle organizirati u cik zore. Prije posla. Posebno ljeti. Em bi bilo ugodnije što se temperature tiče, em bi došli samo oni kojima je stvarno stalo, a igrači i ostali koji zdravo za gotovo uzimaju plaću koju dobivaju bi dobili malo više uvida u to kako žive oni koji ih podržavaju, i na koncu – financiraju.

Prije nešto više od dvije godine, kada je aktualni nadzorni odbor smijenio Marina Brbića, bilo je svakakvih teorija. Postoje one i sad, posebno nakon smjene Ivana Kosa, ali oko Hajduka uvijek postoje teorije.

Stvar je jednostavna. Momci su htjeli iskorak. Iskomunicirano je to na ćakuli, a meni je ostala rečenica gospodina Renata Čupića koji je kad se stvar smirila i kad smo se uvjerili da nikakve teorije zavjere ne igraju, koji je rekao (otprilike po sjećanju) sljedeće: „Dakle, vi ste stavili muda na stol, odlučili da je put koji ste vi odabrali bolji i da ste spremni izgubiti muda ako treba.“

Slikovita je bila ta usporedba, ali na koncu, ovaj grad je takav oduvijek. Nema ovdje mjesta preseravanjima i rukoljubima, ovdje se stvari nazivaju pravim imenom, a put od junaka do redikula je toliko kratak da je jedino kraći onaj koji vodi u obrnutom smjeru.

Ja bih doista volio da me momci iz nadzornog odbora uvjere da su uspjeli. Ja ne mogu, ne znam i na koncu skoro pa i ne želim analizirati sve njihove neuspjehe i promjene. Jer ako je njihov izbor bio čovjek kojeg su sami potjerali nakon niti dvije godine, onda je taj izbor bio pogrešan.

Zajedno s njim su amenovali dolazak i ostanak sportskog direktora, kojeg su se nakon niti dvije godine isto riješili, iako mu (barem ne javno) nisu ništa zamjerali.

Koliko je trenera promijenjeno u tom periodu, neću niti pokušati brojati, jer da se mene pita, nama bi još trener bio Igor Tudor, koji bi nakon pet godina na klupi bio ne samo uno di noi, nego bi svaki igrač ulaskom u svlačionicu Hajduka znao tko je tu gazda, i ne bi ga zanimalo ni tko je sportski direktor, ni tko je predsjednik, ni tko je u nadzornome, ni što mu navijači viču.

Bilo bi ga strah samo trenera i znao bi da je on jedini kojem odgovara.

Da se vratimo na nadzorni odbor. Momci, vrijeme je za ćakulu, vrijeme je da porazgovaramo o vašim mudima što su na stolu.

Jer u petak će se moj čovjek iz Australije ustati još ranije u zoru, skuhati kavu, tiho, pazeći da ne probudi ženu i kćer, upaliti laptop, spojiti ga na tv prijamnik (ipak je europska, mora se držati neka razina) i gledati voljeni klub.

Ja dobro znam da vi razumijete tu emociju, dobro znam da su vam namjere najbolje, u to uopće ne sumnjam, jer da sumnjam, ne bih pisao, nego bih hvatao za vrat. Može Hajduk proći i u grupu Europa League, ako danas bude sreće, iako u to sumnjam, ali moramo porazgovarati.

Jer najviše od svega mene osobno boli nedostatak borbe. A nedostatak borbe na terenu je samo preslika stanja u klubu. U Osijeku našem golmanu slome ruku, a dvojica s klupe dobiju crveni jer su skočili na „nepravdu“.

Nama se nepravda nanosi svakodnevno, a vi ste u odijelima, i vi i predsjednik i trener. Ne pišete čak ni priopćenja više, čak ni ne kmečite. Nego, kao, mi smo gospoda, pa moramo biti fini.

Nema gospode kad si u sukobu s običnim lupežima i sjecikesama. S mafijom koja te krade, reketari i uništava. Onda moraš biti Hajduk. Naoružati se i biti jači od njih.

U četvrtak je prigoda da se iskupite svi zajedno. Vrijeme je da se vratimo korijenima, vrijeme je da se vratimo na Plinaru, da se sjetimo što je Hajduk zapravo. Klub radnika i težaka grada Splita, klub Dalmatinaca, Hrvata i svih ostalih koji razumiju emociju i dišpet grada Splita i Dalmacije, slobodarskog duha, kojeg nisu pokorile ni najgore i najmoćnije sile svijeta.

Vrijeme je da prestanemo izigravati veliku gospodu, vrijeme je da netko nekoga pošalje u mačku piterinu, vrijeme je da padne i koja šaka po stolu, ako ne već negdje drugdje, vrijeme je da se izađe iz ove letargije.

Vrijeme je da pokažemo koliko nas ima koji se ustajemo u zoru ili ne spavamo noćima, vrijeme je da se i posvađamo svi skupa ako treba, ali nije vrijeme za šutnju.

Za kraj – Oliver. Jer svašta sam ovdje napisao, čekao sam jutro da objavim, ali sam svejedno pustio na papir sve što mi je palo na pamet, bez puno razmišljanja. Ako je i previše, jbg, iz srca je , pa kome krivo, kome pravo.

„Jer ja sam jedan od mnogih
sam pod zvijezdama
jedan od mnogih sam do očaja
ljubavi žedan težak nosim ja križ.
Jedan od mnogih što koračaju
rukom u ruci plavom beskraju
jedan od mnogih koje razdire bol.“

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s