Hajdučki mutirani gen

foto : miro gabela / hajduk.hr

Prvo da odradimo čisto novinarski dio – Hajduk je jučer odigrao utakmicu u kojoj je Igor Tudor odigrao na bod, da bi na koncu propustio sva tri baš zato što je krenuo igrati na bod.

Siguran sam da on to neće priznati, dapače, tvrdit će dijametralno suprotno, ali baš kao što sam jučer u kratkom komentaru utakmice napisao, ovaj bod je dobar ako su u Hajduku pristali isključivo na borbu za drugo mjesto, ali pod uvjetom da u sljedeće dvije utakmice momčad osvoji barem četiri boda.

Činjenica je da je Osijek bio nikad bezopasniji protiv Hajduka kod kuće, ali valjda se za tu izvedbu domaćina pitalo nešto i Hajdukove igrače? U razgovorima s nekim trenerima sam došao do zaključka kako je u modernom nogometu jedan od glavnih ciljeva postići da se igra odvija tamo gdje momčad želi.

Čini mi se da je Tudor taj plan ispunio i time otupio domaćinovu agresivnost.

Da je bilo malo sreće, tj. koncentracije trojice napadača koji su imali po jednu vrhunsku prigodu svaki, danas bismo vjerojatno slušali hvalospjeve na račun Hajduka koji je potpuno ugasio Osijek u Gradskom vrtu i nanio mu prvi poraz kod kuće uopće nakon više od godinu dana. Izašao bi na vidjelo hajdučki gen, koji zna slaviti pobjede.

Danas su reakcije dijametralno suprotne, jer hajdučki gen je mutirao.

Mala digresija – u životu sam nešto putovao na nogometne utakmice po Europi, volim gledati druge kulture i pratiti reakcije navijača, zanimljivije mi je to često od samog nogometa.

Jednom, na mitskom Anfieldu, gledao sam Liverpool kako se muči protiv nekog od onih klubova za koje nikad niste sigurni u kojem su rangu, prva liga, druga, treća, i pratio reakcije navijača.

Petnaestak minuta prije kraja, pri rezultatu 0 – 0, kojim navijači sigurno nisu bili zadovoljni, Jamie Carragher, taj legendarni mesar Redsa je presjekao jednu loptu između šesnaesterca i aut linije, a onda je napucao svom snagom preko tribine, iako je ispred sebe imao onog Glenna Jonhsona ili tako nekog, koji je opet imao sletnu pistu ispred sebe, samim time i izglednu prigodu za opasan napad.

U tom trenutku cijela ta tribina, mislim da bi to bila istočna ustaje i urla u znak odobravanja svojem stoperu, dignute šake, napetih vratnih mišića i povicima „Yeaaahhh Jamie“, „Stomp it, Jamie“

Pitam lika do sebe kako ne vide da je trebao dodat Johnsonu, a ovaj me pogleda sa smiješkom i kaže mi „It’s Carra – he doesn’t know any better. But we love him“.

Hajduk ima nekoliko potkapacitiranih igrača, to je nesporno, znaju to navijači, znaju to novinari, znaju to i treneri.

Stvar je trenera da sakrije mane igrača i na površinu izvuče vrline, a stvar je navijača da podrži igrača svoje momčadi i kad mu ne ide, ne bi li bio bolji no što objektivno jest uz njihovu podršku.

Osim ako niste navijač Hajduka s mutiranim hajdučkim genom.

Onda pljujete po vlastitom igraču, ne zato jer se ne trudi, što bi bilo opravdano, nego zato jer ste vi navijač Hajduka s mutiranim hajdučkim genom, a on „nema pojma“.

Onda taj igrač, umjesto da postaje bolji, postaje lošiji, jer tone, jer se boji greške. I griješi sve više.

A navijač Hajduka s mutiranim hajdučkim genom likuje, i kaže – „jesan li van reka, veze taj nema, bolje bi bilo da mene zovu igrat, ja bi bar krvi za Hajduka da“.

U međuvremenu, likovi kao Jamie Carragher postaju legende legendarnih klubova, dok hajdukovci koji su doista krvarili na terenu za klub odlaze poniženi od navijača Hajduka s mutiranim hajdučkim genom.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s