Za treću smjenu…

photo: robert matić/hajduk.hr

„…natoči još jednu – ne boj se, imam ja priličan cug, natoči još jednu“

Novinarstvo je, osim rijetkih noćnih dežurstava rezerviranih za početnike, ipak uglavnom dnevni posao. Osim ako niste navijač Hajduka koji se često usred noći, u teškim i besanim noćima kao ova ne hvatate tipkovnice, pa odrađujete tu treću smjenu.

Postoje razni opskurni tipovi u klubu i oko kluba kojim se toliko besanih noći bavim, baš razni. Imaju jednu zajedničku crtu – sve znaju. Tj. „znaju“.

Ja imam nesreću da se svojim poslom bavim na jedan ponešto drugačiji način, držim se daleko od prisnosti s objektom interesa, sakupljam informacije na način da ni slučajno nikom ne ostanem dužan, kako bih zadržao dovoljnu distancu i objektivnost, a imam i (ne)sreću da sam i nakon punih 40 godina na tribinama Poljuda i raznih drugih stadiona i dalje potpuno neobjektivan i zaljubljen u taj svoj klub da i dalje ne spavam kad osjećam da nešto nije u redu.

I ne, nemam ja problema s porazima, bilo je poraza nakon kojih sam spavao kao beba, baš kao i pobjeda nakon kojih nisam.

Mene muči što imam osjećaj da svi nešto „znaju“, a ja ostajem naivan, zaljubljen i glup.

A problem je što su oni koje često doživljavamo velikim znalcima zapravo samo prozirni tipovi koji grade nekakav autoritet na temeljima od kartona, u znanju punom rupa, na nekim rekla – kazala pričama, te samim funkcijama na koje ih je netko bez ikakvih kriterija postavio.

Tako već postoje tipovi koji znaju zašto momčad nije slavila Caktašev gol iz penala, postoje oni koji znaju da je Tudor dao ostavku, postoje oni koji znaju zašto je Eduok preskočio doručak.

A mene to sve skupa slabo zanima.

Mene zanima zašto naši nadzornici, koje smo odabrali na jednoj platformi zagovaraju jednu sasvim drugu, te zašto imam dojam kako klub vode kao da ga zapravo žele dati u ruke privatniku. Ja to ne znam, ali ne spavam zbog toga.

Mene zanima zašto još uvijek nemamo višečlanu upravu koja nam je obećana, nego predsjednika uprave i njegove savjetnike, protivno dobrim običajima, željama onih koji nešto razumiju o poslovanju i vođenju sportskih klubova, te zašto nisu, pobogu, u stanju izradit sustav koji će funkcionirati bez obzira tko otišao u kojem trenutku. Ja to ne znam, ali ne spavam zbog toga.

Mene zanima zašto ljudi koji brinu za sportski segment ne vide da se u tom dijelu radi loše, te da naši igrači igraju bez srca, bez jasne vizije, i što je najtragičnije – ne napreduju.

Noćas sam sasvim slučajno na Braču, i nisam dio one hrpe ljudi koji se dok ja ovo pišem vraćaju kući iz Kranjčevićeve ulice, pokisli i neispavani, i kojima će bez obzira na umor i maltretiranje biti teško zaspati i kad se napokon dokopaju vlastitog kreveta.

A svi oni koji „znaju“ će mirno spavati. Jer oni sve znaju i ne preispituju ni sebe ni druge.

Oni su znalci koji ne brinu, oni su važni na ovom svijetu.

A mi, mali i nevažni, koji ne spavamo ih uzimamo ozbiljno, bez obzira što konstantno izvlačimo ovaj svijet, pardon – klub, iz gliba u kojeg ga oni uvijek i iznova uvlače svojim „znanjem“.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s