Ne da(j)mo Hajduk!

Povjerenje je jedino na čemu možemo graditi budućnost.

Povjerenje se mora graditi bez obzira na uvjerenja.

Povjerenja nema bez poštovanja.

Do poštovanja ne može doći bez komunikacije, bez kooperativne razmjene mišljenja i argumenata, bez dijaloga.

A dijaloga nema ni u naznakama, samo etiketiranje, samo traženje istomišljenika, samo pokazivanje nadmoći, tako da se prve četiri rečenice slobodno mogu zanemariti…

Parafrazirao sam u ovom uvodu riječi Z.P., jednog meni dragog čovjeka kojeg izuzetno poštujem, a koji je ovo napisao povodom nečeg sasvim desetog, a meni je tako leglo kao uvod u ono što želim reći, a ne znam kako.

Pri pisanju ovakvih članaka, treba se dobro paziti da se ne upadne u zamku bardizma i dociranja s visine u stilu „a kad sam vam ja to govorio“ poput pravih bardova koji ne pogode nikad ništa, ali ih to ne sprječava da tu rečenicu koriste kao Br. 1 iz one cvjećarnice na Manhattanu.

Uglavnom, opet smo u problemu i opet zbog potpuno istih razloga kao i baš svaki put u zadnjih nekoliko godina, od kad nad Hajdukom više ne visi mač stečaja – zbog ega, zbog nepostojanja strategije, zbog manjka komunikacije i zbog šumova u komunikaciji uzrokovanih egom kojeg se hrani medijskim napisima, šuma koji stvaraju mediji usmjereni isključivo i samo prema rušenju projekta demokracije u Hajduku, te zbog toga što oko Hajduka ja sa svojom ženom ne razmišljam isto, a kamoli će par desetaka tisuća članova ili na koncu – još nešto više navijača.

Kad sam zadnji put pisao ovakav sličan tekst, a sve sam više uvjeren da konstantno pišem jedan te isti, zamjerio mi je malo jedan od onih koje smatram najpametnijim i najdobronamjernijim u cijeloj priči oko (Našeg) Hajduka, da nisam ništa napisao o Našem Hajduku.

Riješili smo to nas dvojica nakon što sam mu objasnio da ja o Našem Hajduku volim pisati samo na načelnoj razini, jer se smatram dijelom te priče, pa je upitna moja objektivnost kad analiziram procese unutar NH, te svoje zamjerke i kritike čuvam za ćakule i skupštine.

Pa eto, njemu za ljubav ću ovaj put krenuti od same Udruge, koja je napravila neke greške u koracima, iako su zanemarive u odnosu na sve ono što su napravili svi drugi dionici oko kluba na koji trošimo svi skupa toliko vremena i koji utječe toliko na naše duševno, a ponekad i zdravstveno stanje.

Prva greška, koja suštinski ne mijenja ništa, jer uopće ne sumnjam da bi ishod bio isti jest činjenica da je nedavanje razrješnice Upravi jednostavno moralo biti izglasano na skupštini Udruge koja je prethodila skupštini Kluba. Time bi ta odluka, koja bi sigurno prošla dobila puno veći legitimitet, i svaki argument koji se sad koristi protiv NH bi bio besmislen.

S druge strane, postoje oni koji ne shvaćaju da je suvlasnička uloga drugačija od one koju je NH imao prije nego je postao vlasnik gotovo četvrtine dionica Hajduka, i apsolutno ne razumiju da bi sve osim nedavanja razrješnice upravi bila potpuna greška.

Naime, mijenjanje teza je kod nas popularno, posebno kad diktat drže mediji koji samo čekaju da sve ode u mačku piterinu pa da i NH i sve to šta on nosi ode iz kluba, pa da politika opet preuzme stvar, jer nemojmo smetnuti s uma da tiskani mediji žive od iste te politike i njihovih izdašnih donacija.

Druga greška koju NH ima konstantno jest zatvorenost prema vani, zbog koje odajemo (pišem svjesno u prvom licu množine, da se ne lažemo) dojam manjka demokratičnosti, a dojam je često važniji od suštine.

Ivan Rilov je jednom rekao da se s problemima u demokratskom sustavu treba boriti s još više demokracije, i to je rečenica koje se često sjetim kao ključne, a činjenica je da smo u mandatu ovog NO imali jednu ćakulu. Tu leži jedan veliki problem, gdje dolazimo do točke broj dva, a to je Nadzorni Odbor Hajduka.

Odabrani su na platformi otpora prema HNS-u, na osnovu obećanja da se neće miješati u upravljanje, te na temelju obećanja da će u Hajduku uspostaviti sustav upravljanja u kojem neće ništa ovisiti o bilo kojem pojedincu, te da će donijeti dugoročnu strategiju Kluba.

Sad je više nego jasno da su od početka nešto krivo shvatili, barem dobar dio njih, jer ne mogu prihvatiti da među njima baš nitko ne razumije što projekt NH i demokratskog biranja NO znači.

Više je nego jasno i da su od početka imali plan dovesti Marina Brbića na čelo kluba, nakon što mu je propao plan ulaska u NO. Sad, niti na polovici svojeg mandata, jedina karta na koju su igrali se pokazala pogrešnom i sad nas uvjeravaju kako je odlazak jednog čovjeka katastrofa i znači (SIC!) obustavljanje započetih procesa.

Vrijeme je za povratak u povijest, jer tišti me to već duže vrijeme.

Ja o tome pisati neću, jer o svemu znam samo iz druge ruke, ali svima vam je dostupna knjiga „Naš Hajduk“ o borbi navijača za klub 2004-2016, posvećena svima onima koji su počeli, onima koji su nastavili i onima koji će nastaviti, pa vas sve skupa lijepo molim da nabavite knjigu i obratite pažnju na poglavlja od stranice 101 do 114, s naglaskom na 105-u.

Tamo je lijepo opisano i dokumentirano koliko ljudi koji su tad vodili Klub ne razumiju cijelu poantu i koliko su spremni ići prečicama do nekog od medija i dijela navijača lažno proklamiranog „uspjeha“.

Pokušaji predaje Kluba u privatne ruke tad su propali, tj. spriječeni su od strane navijača, a dojam je da se sad došlo do sličnih pokušaja drugim metodama, prokušanim u privatizaciji ranih devedesetih.

Sve što imam dodatno reći na tu temu – neće vam uspjeti, jer još uvijek nas ima dovoljno koji će nastaviti, usprkos činjenici da su se neki umorili, neki odustali, neki i promijenili mišljenje, sve je to normalno.

Ali nećete.

Da nastavimo dalje – Marin Brbić. U trenutku kad je prvi put smijenjen s pozicije PU, ponuđno mu je da ostane u svojstvu člana Uprave koji bi bio zadužen za financije, što je on odbio.

NH je tad napisao ono priopćenje koje je zapravo beatifikacija Marina Brbića, kao osobe koja je spasila Hajduk i koja će zlatnim slovima ostati upisana u povijest Kluba.

Svi oni koji su znali da Marin Brbić nije ni svetac ni genijalac, (kao što na koncu nitko živ ni nije) su prihvatili to priopćenje kao činjenicu mijenjanja paradigme u Hajduku, gdje su se do tad svi odlasci završavali ružnim riječima, iznošenjem prljavog rublja, pljuvanjem i svime onime što čini folklor hrvatske a posebno hajdučke javne scene.

Stoji činjenica da su gotovo svi koji su nakon toga otišli iz Hajduka ostali na toj razini, iako su svi vjerojatno imali što za reći, postignut je taj standard da se ne pljuje po Klubu i po dionicima s kojim se surađivalo.

Jedan od onih koji se nije držao tog standarda je sam Marin Brbić i to je vjerojatno jedan od najvećih paradoksa koje u ovom trenutku imamo.

Marin Brbić bi, da nije Našeg Hajduka vjerojatno i danas bio anonimni direktor u koncernu Jaka Andabaka, i nikad ne bi bio predsjednik Hajduka, a vjerojatno ni vijećnik u svojoj općini.

Ipak, svakom prigodom, on se jedino s Našim Hajdukom bez problema obračunava u svojim javnim istupima, dok je prema onima koji bi i Hajduka i Našeg Hajduka najradije zbrisali s lica zemlje manji od makova zrna.

Zamjenom teza, on, koji je dao ostavku šest dana prije skupštine na kojoj je od skupštine Kluba dobio razrješnicu, a od Nadzornog Odbora povjerenje za nastaviti rad na poziciji PU, sad odjednom „odlazi jer ga tjera NH“.

Neozbiljno, gospodine predsjedniče u ostavci, krajnje neozbiljno i nedostojno institucije koju predstavljate.

S ljudima iz HNS-a ste normalno sjeli, bez obzira što su Vas predstavnici te organizacije doslovno i fizički napali, a s NH ne možete jer su Vam rekli da dobrota nije dovoljna za biti predsjednik Hajduka? Smeta Vam usporedba?

Ništa, sjednite sa Šuprahom i Svetinom, oni su jako pristojni i nikad nisu ništa rekli ni napravili što bi Vam smetalo.

Moram se sad vratiti na NO, ključnog dionika cijele ove priče.

Gospodo, Hajduk će ostati i nakon vas i nakon nas. Imam osjećaj da dio vas ne razumije koliko je važno biti odgovoran i koliko je važno zatomiti svoj ego.

Pa ću spomenuti riječi nekih od vas prigodom kandidature. Pokušajte razmišljati van kutije, pokušajte jednom pronaći rješenje problema koje neće biti na tragu napisa u tiskanim medijima. Pokušajte shvatiti da Hajduk treba štititi uvijek i stalno od likova koji u njemu vide samo svoj interes.

Pokušajte zatomiti ego, pokušajte ovaj neuspjeh pretvoriti u uspjeh, pronađite rješenje za situaciju u koju ste se doveli jer ste bili u raskoraku između proklamiranih ideala i društvene stvarnosti.

Zanemarite društvenu stvarnost, vratite se idealima, jer da smo previše razmišljali o društvenoj stvarnosti a zanemarivali ideale, Hajduk bi sad vodili političari, bio bi to klub koji bi, kao neki drugi posušio dugove nekim lažnim stečajem, možda bi kao neki klubovi imali i pokoju titulu više u vitrini, vjerojatno bi na tribine Poljuda ulazili samo podobni, Zakon o sportu nikad ne bi bio izglasan, a Naš Hajduk ne bi imao gotovo četvrtinu dionica Kluba u svojem portfelju.

Samo malo nam fali, bez obzira što nas čeka nezapamćena financijska kriza, samo nam fali dijaloga, povjerenja i strategije.

Zatomite svoj ego, zanemarite ružne riječi, među vama ima dovoljno sociologa koji razumiju jezik ulice, pokušajte se upisati zlatnim slovima u povijest kluba tako da ćete pronaći rješenje onda kad je najteže.

Ili nemojte, izbor je samo vaš.

p.s. ostao sam dužan dodatak onoj Rilovljevoj rečenici – od kad je ovaj NO odabran imali smo samo jednu ćakulu. Tu se vraćamo na početak teksta i nedostatak komunikacije i međusobno nerazumijevanje. Budite ljubazni, pa nikad više nemojte dozvoliti da nestane te komunikacije i demokracije, za koju su se neki toliko žrtvovali i kojom se toliko ponosimo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s