Galebari ne vjeruju sreći

“…Galeb Jonathan Livingston najviše je volio letjeti.”

Njegovi roditelji nisu bili previše oduševljeni njegovom pretjeranom ljubavlju prema letenju. Previše često bio je sam okružen samo nebeskim plavetnilom. Dok su se njegovi vršnjaci bavili usavršavanjem lova i otimanjem ulova ribarima, on je usavršavao slijetanje na vodu. Bio je vrlo znatiželjna ptica koja se nije povinovala zakonima jata. Volio je eksperimentirati i vidjeti dokle sežu njegove mogućnosti, kako u vodi tako i u zraku.

Otac ga je vrlo često upozoravao da samo letenje nije dovoljno za preživljavanje. Želio je da u zimskim mjesecima, kada ne bude dovoljno površinske ribe, ne mora brinuti o sinovoj prehrani. Žarko je želio da mu sin bude poslušan poput ostalih mladih galebova iz jata. Jonathan je želio biti poslušan i ne zadavati bespotrebne glavobolje svojim roditeljima.

“…Nekoliko sljedećih dana nastojao se vladati kao ostali galebovi; zaista se trudio, borio se i kričao s jatom oko gatova i ribarskih brodica i zaranjao za ostacima ribe i hrane. Ali to mu nekako nije uspijevalo.”

Njegova upornost da živi kao ostali galebovi njegova jata nije dugo trajala. Vrlo brzo se vratio starom načinu života, vratio se letenju, svojoj jedinoj strasti. Proučavanje brzina i mogućnosti koje ona pruža bile su mu opsesija. Ozlijede koje je mogao zaraditi izvodeći razne akrobacije nisu mu bile dovoljno upozorenje. One su bile samo poticaj da još većom upornošću prione vježbanju uvijek iznova ponavljajući zadatak dok ne bi dosegnuo savršenstvo. Njegov se trud nakon mnogo sati upornog vježbanja i letenja konačno isplatio.

“…Jonathan je postigao svjetski rekord u brzinskom letu za galebove.”

Svaka brzina ima svoju cijenu. Tako je i Jonathan stremeći k moru velikom brzinom udario o vodu. “…koje mu se učini tvrdo poput stijene…”

Udarac je bio toliko jak da se onesvijestio. Dugo je onesviješten plutao. Došavši nakon višesatnog plutanja opet k sebi, sva bol koju je osjećao nije bila ni približno teška kao bol neuspjeha. Posumnjao je u svoje mogućnosti i poželio se vratiti jatu.

“…Priželjkivao je da ga breme neuspjeha odvuče na dno i da se tako sve završi…”

Nakon ovog teškog neuspjeha prisjetio se očevih riječi i upozorenja i poželio “odletjeti natrag svome jatu i pomiriti se s onim što jesam, jadni ograničeni galeb”.

Poletio je prema poznatoj mu hridi, potisnut teškim bremenom neuspjeha. Jato se noću sakupljalo na obali. Dok je letio noću, ponovo se vraćao na svoj neuspješni slet. Razmišljao je o razlozima svog neuspjeha. Znao je koliko je sati i truda bilo uloženo pa se nije mogao pomiriti sa takvim stanjem.

“…Bol i odluka začas iščeznuše“…

Onima koji su čitali „Galeba Jonatana Livingstona“, ovaj uvod će biti dug i nepotreban, a onima koji su ga shvatili je i svaki daljnji tekst koji ću ovaj put pokušati u kratkim crtama napisati potpuno nepotreban.

Fotografija koju sam jučer snimio na istočnom rubu otoka Brača, dok sam čitao provjerene vijesti iz kluba kojim se toliko (ne) volim bavit me je podsjetila na ovu toliko mi dragu knjigu, njenim manama usprkos.

Klub koji toliko volimo i kojemu toliko želimo da se vine u visine konstantno vode ludi iz jata, ljudi koji se ne mogu otrgnuti od gomile, i kojima je puko preživljavanje uspjeh.

Za poletjeti u visine treba proći gadne padove, za odvajanje od jata treba puno hrabrosti, a ljudi koji su započeli cijelu ovu priču su imali hrabrosti za pomicanje granica, a nisu se plašili ni najbolnijih padova.
U Hajdukov DNA je upisan otpor, i na ničemu se navijači splitskog kluba ne znaju tako ujediniti kao u borbi protiv nepravde.

Hajduk godinama trpi nepravde, ali ljudi koji ga vode su se nekako sa svim tim pomirili – „ne možemo mi tu ništa, sve smo pokušali“, Hajduku već godinama fali jasna vizija i strategija, ali ljudi koji ga vode se radije uzdaju u sreću – „ne treba nama strategija, važno je krenuti u dobrom smjeru, a prvi korak je taj koji određuje sve“

Umjesto da ga vinu u visine, oni ga drže prikovanog uz obalu, tek toliko da ne umre od gladi, i uzdaju se da će doći neki trenutak kad će slučajnim spletom okolnosti, nakon niza pokušaja i neuspjeha napokon imati dovoljno sreće pogoditi dobitnu formulu i osvojiti neku titulu.

Galebovima je mjesto u visinama, barem galebovima koji bi vodili nešto toliko sjajno kao što je Hajduk.

Ali onda se ne pouzdaje u sreću, nego se napravi plan leta.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s