Znam što si radila prošlog ljeta (balun pamti)

foto: robert matić / hajduk.hr

Bilo je u zadnja četiri desetljeća, koliko pratim Hajduka puno utakmica zbog kojih sam slabo spavao, posebno tih evropskih, svih onih „malo fali“ koje su me ubijale u pojam, pamtim Prekazijevu prečku u Londonu, pamtim Bilićev promašaj na Mallorci, pamtim i previše toga za svoje dobro.

Jučerašnja utakmica nikako ne spada u tu priču, bez obzira na šta bi bilo kad bi bilo da je Caktaš samo odradio ono u čemu je najbolji, pa pospremio ono što se treba, razlika u kvaliteti je ogromna i očita, a budimo realni – Galatasaray nas je dobio s kombiniranom momčadi i zapravo s pola snage.

Sinoć, točno u 20.30 dok se čak i u mojem srcu rađala nada da se može nešto napravit u toj utakmici, jer baš zbog tog pristupa domaćina se šansa ukazala, jedan dragi prijatelj mi je napisao poruku garniranu psovkama, iznerviran igrom Hajduka. U poruci je pisalo „vidi kako sad znaju igrat“ i još neke grube riječi koje nisu za javnost.

Pročitao sam tu poruku tek nakon utakmice, ali savršeno je opisala moja razmišljanja tijekom iste.

Vidjeli smo ovu i ovakvu utakmicu i protiv Brondbyja i protiv Evertona i protiv Dnipra i protiv Maccabija i protiv Intera, da ne idem sad daleko u povijest.

Ono što apsolutno nikome od nas nije prihvatljivo je da momčad Hajduka u hrvatskom prvenstvu generalno nema ni približno isti pristup.

Svjetsko prvenstvo u Rusiji uglavnom nisam gledao, tu i tamo poneku utakmicu sam pogledao po nekoliko minuta, a samo jedna mi je zaokupila pažnju toliko da sam je odgledao gotovo cijelu. Igrali su Portugal i Iran, razlika u kvaliteti je bila očita, ali Iranci su igrali s toliko srca da sam ostao prikovan uz ekran dugo nakon što je Ricardo Quaresma doveo svoju momčad u vodstvo. Izjednačili su Iranci na koncu, duboko u sudačkoj nadoknadi, iako im to nije bilo dovoljno za prolaz.

Deset minuta nakon kraja te utakmice sam napisao kako bi tu utakmicu trebalo puštati igračima Hajduka kao pokazni primjer kako se bori za svaki pedalj terena.

Sjetio sam se toga jučer dok sam se pitao zašto naši igrači nemaju u sebi toliko sportske inteligencije da shvate da samo kad u svakoj utakmici i na svakom treningu gineš za svaku loptu i za svaki pedalj terena možeš ponekad pobijediti boljega od sebe.

Sport vrati sve što uložiš u njega, a naša momčad već godinama nije kroz mnoštvo utakmica zaslužila da joj se vrati išta više od „časnog poraza“.

Nije to stvar neke nebeske pravde, stvar je to mentaliteta koji se gradi i mišićne memorije i kondicije koja se stječe vremenom.

Da svaki igrač Hajduka u svaku utakmicu ulazi s tim fanatizmom, onda bi to prešlo u naviku, svaki novi igrač bi se morao uklopiti u taj mentalitet, a igrači ne bi u sedamdesetoj minuti ostajali bez daha, a desetak minuta kasnije ležali u grčevima.

Da ne ostane ova priča samo na igračima, isto vrijedi i za cijeli klub, taj nedostatak fanatizma kreće od vrha, zadovoljavanje malim ciljevima, strah od uspjeha, nedostatak vizije, sve je to uzrok tome što naši igrači više igraju za skaute i menadžere na tribinama nego za klub koji ih plaća, i to sasvim solidno, da ne bude zabune.

U nedjelju nam dolazi Varaždin, utakmica je to u kojoj će nam opet trebati trener koji je u jučerašnjoj utakmici imao najlakši posao na svijetu, jer je u njoj imao taj luksuz da nakon poraza od dva nula može izgovoriti kako je – zadovoljan?

Utakmica je to koja će u dobroj mjeri odrediti smjer Hajdukove sezone, u kojoj će trener morati pokazati barem nešto od plana igre, a igrači barem jednaku borbenost kao na istanbulskom travnjaku.

Ili neće, jedno od to dvoje.

Za koji dan ćemo doznati i što su nadzornici smislili u ovom zrakopraznom prelaznom razdoblju, vidjet ćemo imaju li ambiciju od Hajduka napraviti klub kakav bi trebao biti, ili će nastaviti ovaj beskrajni dan u kojem se predsjednici, sportski direktori, treneri i igrači dovode samo da bi uskoro otišli.

Nažalost, ne nadam se ničemu dobrome, ali tko zna zašto je to dobro, možda nas nakon niza razočaranja koje su nam priuštili napokon iznenade i naprave ono što treba.

A možda, odnosno čak vrlo vjerojatno i ne.


	

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s